Best of the Private Years

Taj Mahal, Best of the Private Years, BMG/Menart, 13 pjesama/47 minuta

Bolje svirat bugi vugi nego krampati na prugi. Tako su nekada pjevali naši stari potiho na radnim akcijama. (Vjerojatno Brčko-Banovići.) Taj Mahal, koliko znam, nije bio na toj ori, a da li je bio na nekoj drugoj, valja ispitati. Ovaj album, svojevrsni Najbolje od..., pokazuje svu šarolikost interesa i glazbenih skokova kojima se gospodin Mahal bavio u svojoj dugoj karijeri. Treba ipak reći da su tu u pitanju samo obojeni stilovi klasične provenijencije. Dakle Taj svira i boogie (Blues Ain't Nothin'), rock'n'roll (The Hoochi Coochi Coo ili I'm Ready velikog Antoinea Fatsa Domina), blues (Here In The Dark gdje gitaru svira Eric Clapton), soul (predivna That's How Strong My Love Is), a ponekad zazvuči i jazzy (Seńor Blues) ili čak ode do predvorja countryja (još jedna divna pjesma kojoj je sam Taj autor, Lovin' In My Baby's Eyes). Osim Claptona gosti su mu i pjevačica Bonnie Raitt te dva stara mačka iz grupe Little Feat Bill Payne i Richie Hayward. Jedan od najboljih albuma koje sam čuo u posljednje vrijeme. Isplati se novca.

Krešimir Blažević