Arhitekt, a tako nepismen

Odgovor na pismo Nikole Polaka objavljeno u »Vijencu« br. 163 od 1. lipnja 2000.

Poštovani gospodine glavni uredniče,

Obraćam vam se stoga što sam u prošlom broju vaših cijenjenih novina u rubrici Reagiranja naišao na meni upućeno »otvoreno pismo«. Pismo mi šalje arhitekt N. Polak koga sam tek uzgred spomenuo u svojem izlaganju na jednoj nedavno održanoj tribini. To pismo čini mi se prilično smušenim, prije svega zato što se potpisana osoba meni obraća veoma prisno. Oslovljava me, naime, nadimkom kojim me zovu prijatelji i bolji znanci, obraćajući mi se, dakako, s »ti«, a uz to mi neprestano prijeti. Čak i sudom.

Meni, naravno, nije ni na kraj pameti voditi neku polemiku s N. P. i to iz više razloga. Prije svega polemizirati s arhitektom, koji se pompozno poziva na svoje skromno djelo, meni je smiješno. Tim prije što je N. P., ako se ne varam, odavno ušao u šesto desetljeće života i teško je povjerovati da bi se još mogao kreativno razvijati. Nadalje, polemizirati s osobom tako skromne pismenosti koja ne zna kada se piše malo, a kada veliko slovo, kada i gdje se u rečenicu stavlja zarez, a kada i gdje ne, ja neću. O osobama takve pismenosti imam vrlo precizno mišljenje.

Međutim, u završnom dijelu svog »otvorenog pisma« N. P. mene proglašava, ni manje ni više, već antisemitom čudeći se da moje »zanimanje za ljude uključuje i rasnu dimenziju«. N. P. mene, naime, smatra antisemitom stoga što sam njegovu prezimenu dodao još jedno »l«. Osoba Polak, koja meni piše tako degutantno prisno »otvoreno pismo«, morala bi znati da ja zaista, zaista nikada nisam smatrao za shodnim pamtiti kako se njegovo prezime, zapravo piše. Osobe koje ja poznajem, a kojima se prezimena izgovaraju isto kao i ono mojeg, navodnog, prijatelja, pišu se »Pollak«.

Postoje još dva razloga zbog kojih mi se najiskrenije gadi voditi svaki razgovor s arhitektom N. P. To je njegova primjena tzv. rasističkog pravopisa. Oslovljavati Židove »židovima« prakticiralo se u najmračnijem razdoblju naše povijesti. U onome u kome se i neke druge narode, npr. Srbe, također pisalo malim slovom, jer su Srbi i Židovi završavali, zna se, gdje i kako. Nadalje, držim da samo osoba koja Židove piše malim slovom može smatrati kako je biti Židovom uvredljivo. Taj u njoj duboko prisutni, ali neosviješteni antisemitizam, neka onda zadrži za sebe. Meni se on najiskrenije gadi, a što je N. P., koji mi se tako neukusno prisno obraća »otvorenim pismom«, svakako morao znati. Arhitektu Polaku ja, dakako, neću prijetiti ni tužbom, niti tražim od njega da mi se ispriča. Koliko mi je stalo do njega može mu biti jasno i iz činjenice da mu niti prezime dosad nisam uspio valjano zapamtiti.

Vama, pak, gospodine glavni uredniče zahvaljujem na uvrštenju ovoga mojeg odgovora na tužno i nadasve suvišno »otvoreno pismo« koje ste objavili u prošlome broju vaših cijenjenih novina.

S poštovanjem,

Zvonko Maković

U Zagrebu, 6. lipnja 2000.