Alkemija Chenovih instalacija

Alkemija Chenovih instalacija

Chen Zhen, Šest vrela, site specific project, Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb, 28. svibnja-7. srpnja

U zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti posljednje je nedjelje u svibnju, točno u podne, otvorena izložba kineskog umjetnika Chen Zhena. Za šest galerijskih soba umjetnik osmišlja šest velikih instalacija naslovljenih Šest vrela, koristeći odbačene, banalne predmete — plastične lutke, zahrđalu kadu, stare bolničke krevete, raspadnuti čamac i minijaturne, plastične igračke oružja, vojne mehanizacije i vojnika. Dah efemernosti ili, točnije, terapije i meditacije, kako njegovo stvaranje određuje kritičar Jérome Sans, Chen unosi mirisom što se širi sa suhog cvijeća, svijeća i medicinskih bočica te zvukom zvonaca što za klatno imaju puščane čahure. Nakon tradicionalna obrazovanja za gravera u bjelokosti na šangajskoj školi primijenjenih umjetnosti Chen Zhen se sredinom osamdesetih nastanio u Parizu, gdje i započinje njegovo intrigantno preispitivanje estetskih i značenjskih mogućnosti sadržanih u spoju zapadnog medija instalacije i kineskog nasljeđa. Pri tome je taktika prebacivanja težišta s predstavljenog na doživljaj umjetnosti što je uvijek smještena unutar interpretativnog okvira određenog prostora, kako je to pokazao i u Zagrebu, temeljna strateška odrednica njegova rada. Već cijelo desetljeće jedan od vodećih umjetnika na međunarodnoj likovnoj sceni Chen Zhen uz nekoliko desetaka samostalnih predstavljanja sudjeluje i na skupnim izložbama, napose onima što se bave propitivanjem mjesta i značaja, iz donedavno eurocentrične perspektive, perifernih umjetničkih sredina.

Muzejski savjetnik MSU-a i kustos izložbe Šest vrela Želimir Koščević sa Chen Zhenom je pregovore i dogovore o suradnji započeo prije gotovo tri godine. On objašnjava kako su protekle posljednje pripreme projekta...

— Chen Zhen je prije otvaranja izložbe u Zagrebu boravio dvanaest dana. To je bio njegov drugi posjet gradu jer, pripremajući izložbe za pojedine galerije ili muzeje, on voli vidjeti prostor, opipati ga i onjušiti, da tako kažem. Kada je u veljači prošle godine bio ovdje, zamolio je i da mu pokažemo monografiju o Zagrebu, htio je dobiti što više podataka, doznati nešto određenije o gradu i Hrvatskoj. Kod konačnog ostvarenja projekta Šest vrela pokazalo se da je Chenov dulji boravak u Zagrebu itekako bio potreban, između ostalog i zato što je projekt konstrukcijski vrlo zahtjevan. Iako smo mnogo materijala prikupili i pripremili unaprijed, trebalo ga je oblikovati u cjelinu koja se sada vidi na izložbi. U osnovi, instalacije su ručni rad Chen Zhena i njegova asistenta Thomasa Monina, ali i devet studenata Akademije likovnih umjetnosti koji su volonterski radili na izvedbi. Dakako, u to su bili uključeni i njihovi profesori i uprava Akademije, pomogli su Ladislav Galeta, Ante Kuduz, Damir Sokić i mnogi drugi. Smatrali smo da je za studente neobično važno raditi s priznatim svjetskim umjetnikom kao što je Chen Zhen, a vjerujem da je za njih i u svakom drugom smislu takva suradnja bila korisno iskustvo.

Materijal za ostvarenje Chenova projekta pronalazio se u Zagrebu i okolici. On, međutim, taj materijal ne rabi kao puke objekte...

— Treba znati da iza popisa materijala što ga je Chen zamislio uporabiti stoji dugotrajna elaboracija projekta. Na njegovoj pripremi radilo se gotovo tri godine, a u začetku je bio zamišljen kao neposredno umjetnikovo upletanje u konfliktnu balkansku situaciju. Htjeli smo na određeni način, ne ponavljati, nego vidjeti projekt blizak onome što ga je bio pod naslovom Pedeset udaraca ostvario u Tel Avivu, a dijelom je bio predstavljen i na posljednjem venecijanskom bijenalu. Tijekom vremena, a posebno nakon Chenova lanjskog boravka u Zagrebu, modificirali smo prvobitnu ideju, odnosno on se odlučio za nešto sasvim drugo. Mi smo, dakako, njegovu želju poštivali. Na popisu materijala našli su se jedan stari čamac, dječji krevetić, bolnički krevet, dakle, nešto potpuno neutralno, stvari same po sebi. Međutim, a mislim da se to na izložbi jako dobro vidi, Chen uspijeva nađeni objekt transformirati u posve metafizički predmet s konotacijama, uvjetno rečeno, nadrealnoga. Chen koristi potencijal koji svaki predmet nosi u sebi, prepoznaje njegove vrijednosti i, neću reći kolažiranjem, ali svakako kombiniranjem različitih predmeta otkriva i uspostavlja dijalog različitih značenja svakoga pojedinog predmeta. To je možda najočiglednije u posljednjoj instalaciji s dječjim i bolničkim krevetom i svijećama, gdje on, principom yin i yanga, s tri osnovna elementa osmišlja fascinantnu cjelinu što asocira i na rođenje i na svršetak.

Chen je Šest vrela zamislio, kako je kazao na tiskovnoj konferenciji uoči izložbe, kao šest životnih stuba, šest elemenata što ih tvori jedinstvo tijela i misli. U interaktivnim instalacijama nastoji, dakle, oslanjajući se na svoje filozofsko i duhovno nasljeđe, artikulirati, kako ste ga nazvali, međuprostor, stanja što fluidno struje između izravne pojavnosti. Možete li u tom smislu pojasniti i njegovu strategiju interkontekstualnosti?

— U posljednjih se tridesetak godina mnogo govorilo o intertekstualnosti. Međutim, to je postmoderna sintagma koja funkcionira do određene mjere, osobito unutar postmodernističke teorije Baudrillarda, Derride i drugih. Mislim da se Chen dolaskom u Francusku zapravo dosjetio da je na osnovi svog iskustva školovanja u Kini i susreta s novom sredinom shvatio da upravo ta međuveza, ili interkontekstualnost, plodi. To je ključ kojim barata od samoga početka djelovanja, a tek poslije, 1998. godine, deklarira interkontekstualnost kao svoje radno načelo. Iako se taj termin rabi u najoštrijoj postmodernističkoj kritici, teoriji i filozofiji, vjerujem da Chen nije čitao o tome, nego se njegov senzibilitet i način djelovanja, a što je vrlo zanimljivo, jednostavno podudaraju s istodobnim teorijskim raspravama. Sumnjam da je do njega došlo ono što, primjerice, Australac Nicholas Zurbrugg piše, a ja citiram u predgovoru izložbi, o intertekstualnosti.

Chen usvaja zapadni formalni jezik, ali svejednako barata izvornim nasljeđem, svoje projekte naziva »kineskim receptima«. Koliko je u njegovu radu važno pitanje identiteta?

— Pitanje nacionalnog identiteta, prepoznavanja podrijetla, nije od velike važnosti. Bitno je koliko on uspijeva uspostaviti globalni dijalog. Ali točno je da se on oslanja na tradiciju. U jednom je razgovoru bio kazao kako u njegovu radu nije riječ o kemiji, nego o alkemiji. Alkemija je mješavina svega i svačeg i iz toga nastaje zlato, što je dakako metafora kreativnog procesa u kojem se nešto stvara, nešto tajanstveno što budi znatiželju i čudi. To se vidjelo i prema reakcijama publike na Chenovoj izložbi. Gotovo da se može govoriti o nevjerici.

Koliko je, pak, zanimljivo to što Chen Zhen prvi put izlaže u ovom dijelu Europe?

— Chen je, doduše, kazao kako mu je to iskustvo bilo zanimljivo u kulturološko-antropološkom i političkom kontekstu, ali ja mislim da taj aspekt i nije toliko važan. Ono što ga je potaknulo na suradnju s našom kućom bila je činjenica da je iz raznih izvora dobio dobre preporuke o muzeju, vidio je da je riječ o mjestu gdje vrijedi izlagati. Naravno, i mi smo se raspitivali o njegovu radu. Riječ je, dakle, ponajprije o profesionalnim i kvalitativnim referencama.

Što će se po završetku izložbe dogoditi s instalacijama Chen Zhena?

— Chen je projekt radio isključivo za Zagreb. On se ne može i neće nigdje drugdje ponoviti. Muzej suvremene umjetnosti na neki je način producent rada, ali Chen je, naravno, vlasnik umjetničkog djela. Mi s njim pregovaramo o otkupu cijele instalacije, ali to košta. A novca nemamo. Moram kazati da je cijena vrlo povoljna s obzirom na to koliko za rad može dobiti od drugih europskih ponuđača. Chen je već dobio ponudu jednoga njemačkog muzeja, ali on najprije nama nudi otkup pa je čak pristao i na povoljniju cijenu. Kako će se to riješiti, u ovom trenutku ne znam.

Muzej suvremene umjetnosti samo je u posljednjih godinu dana ostvario niz zapaženih izložbi, predstavili ste suvremenu ukrajinsku umjetnost, projekte Dennisa Adamsa, Jana Fabrea i Ilje Kabakova te sada Chen Zhena, dobili ste vrijednu donaciju Fluxusa. Uza sve te uspjehe muzej se bori s kroničnim problemom novca i prostora.

— Moje sjećanje seže mnogo dalje pa treba naglasiti da Muzej suvremene umjetnosti u zbirci ima djela Novih tendencija, da su ovdje izlagala imena svjetske reputacije, da ne nabrajam dalje spomenut ću samo Daniela Burena, Hansa Haackea, Jesusa R. Sotoa, Vasarelyja, Françoisa Morelletija, Otta Pienea. Kao i prethodnih desetljeća, i posljednjih desetak godina radimo u nepovoljnim okolnostima. S retrogradnom, pasatističkom kulturnom politikom nije bilo lako. Pogotovo sada nije lako. Desetljeće za nama nadovezuje se, dakle, na proteklih četrdeset godina djelovanja, kada kolege prije nas stvaraju klimu i fundus koji obvezuju. U posljednjih se nekoliko godina izložbeni intenzitet doista i pojačava, nastojimo raditi projekte važne u europskom kontekstu. Nažalost, još smo na margini, ali ondje je i sva suvremena umjetnost. Treba samo pitati mlade umjetnike kako žive, pa, osim onih nekoliko iz establišmenta, i sve ostale. Suvremena je umjetnost još na društvenom, kulturnom i političkom rubu. Zagreb i Hrvatska umiru u Bukovcu. Tek kad se shvati da su i jedan Chen Zhen ili Martek važni za Hrvatsku možemo govoriti o pravom dijalogu sa svijetom. S Bukovcem, a njega spominjem samo kao metaforu, teško da ćemo uspostaviti komunikaciju sa svijetom.

Razgovarala Ružica Šimunović