113 dana Ministarstva kulture

Sto dana kulture ovdje manje-više marginalnog i nevažnog resora i još nevažnijeg ministarstva pod pokroviteljstvom i patronatom nove vlasti prolaze i još obećavaju. Nema velikih projekata domovinske ljubavi, nema bučnih talambasanja, pastorala i ojkanja, nema presijecanja vrpce ni dodjela svakojakih odličja kojima se — kako se činilo — imao pravo nadati svaki stanovnik Hrvatske. I doista, najveća je vrlina ministra što je poprilično nevidljiv. Ministru je očigledno rečeno: Pokaži razumijevanje za mnogo toga, ali ništa još ne obećavaj. Vidjet ćemo što će biti. Mi snimamo situaciju, a to uvijek nešto dulje traje. Snimaj situaciju i ti, sij nadu u kriterije, u prave programe, obećaj materi dite, ali sve za sada odgađaj, odgađaj, jer smo svi zajedno u nevolji koja je elementarnih predznaka da elementarnijih ne može biti. Jest da je kesa za kulturu narasla do nevjerojatnih jedan posto, ali to je hipotetička i lelujava računica u kojoj se može dokazati da je to i više i manje od prijašnjih izdvajanja za kulturu.

Najavljuju se famozna stručna vijeća, kuhaju se rješenja u tom smjeru i stvara se dojam da će to samo po sebi riješiti probleme, a previđaju se podjele »na nož« kulturnih ustanova i ljudi koji se ne mogu složiti ni oko čega i koji bi jedni druge najradije utopili u čaši vode. Govori se da će struka odlučivati. Kao da dosada nije odlučivala?! Jer tko je potamanio najljepše trgove, ulice, prostore, tko je posijao pustinju u intimne i dragocjene kutke grada, ako ne »struka«? Tko na savjesti ima Cvjetni trg ili Marka Marulića, tko se prodavao za mrvicu vlasti i moći, tko se nije suprotstavio besmislenu preimenovanju ranije uništenoga prostora (Jezuitski kolegij) u Klovićeve dvore ili stvarao na Medvedgradu kratkovidni vidikovac za povijesno napuhavanje i svakodnevno krivotvorenje? »Struka« je ovdje, kao na malo kojem mjestu, široki pojam. Kriterij je posve nešto drugo. Jedno je s drugim ovdje rijetko išlo zajedno.

Vjerujem ministru koji neće »po babi i stričevima«, ali i koji neće imati toliko »alternativnih programa« na koja se svako malo poziva, a koje (kao što je već rekao kolega Vidulić) imaju još samo polurazvijene sredine s vječnim okusom nekog disidenstva i prkosa »službenoj« umjetnosti. Ako je to nekoć i imalo smisla, danas je to posve zastarjelo i nekorisno. Vjerujem u kulturnu politiku kojoj će »alternativa« biti prirodna i posve legitimna stvar, politiku koja se neće samo vezati uz sugestije jednog izvora kulturne moći ili u skladu s tim onih dosadnih uvjeravanja o »pravoj« i »krivoj« umjetnosti, nego koja će imati pouzdanja u kriterij i koja će distribuirati novac prema vrijednostima, a ne prema predznacima i stigmama koje stvari nezasluženo i počesto samo dekorativno nose.

Od Vujića se — kao od svakoga nevidljiva čovjeka — može mnogo toga očekivati. Može »izroniti« na pravom mjestu s pravim rješenjima u rukama. Ono što za sada on nema, to je naravno moć, ali to nije pitanje njegove sposobnosti ili nesposobnosti, nego statusa toga marginalnog ministarstva i člana vlade u kojoj ministar djeluje moguće (posve krivo — vjerujem) kao disciplinirani poslušnik partije koji, kao i Černiševski, zna da je kobasica prije Shakespearea. Premda u dojmu ponekad odlučan i retorički nepopustljiv, on je u životnim prigodama osjetljiv i tankoćutan, sklon argumentiranim razgovorima i različitim mišljenjima. Njegova su početna nastojanja za svaku pohvalu, ali mnogima se ne bi ni trebao baviti. On naime želi promovirati kulturu izvan arhaičnoga guslarskog kôda koji je još jučer (barem u glavama nosilaca kulture) mislio da je inventar invencija i koji talambasa o povijesti misleći da će zadiviti svijet premda samo budi najniže strasti male plemenske zajednice. On misli da je otklon od gusla javorovih već mnogo i Nešto, a ne tek preduvjet, početak ili tek poželjna čistina. Odatle i toliko riječi o »alternativnom« i sklonost »neregularnim sustavima« i brojnim i hvalevrijednim znakovima neopterećenim naslijeđenim razmišljanjima. Osobno sam veoma naklonjen ministru i vjerujem u njegove dobre nakane te njegovu sposobnost i volju da promijeni mnogo toga. To za mene, kada je riječ o ministru, nije sporno. Ono što me malo zbunjuje nejasna je granica između slabosti i hvalevrijedna obzira. Osim toga, to odgađanje i dugotrajno kuhanje u vremenima i sredini u kojoj je sve zagorjelo i gdje se već sve crni od taloga neprozirnosti i netransparentnosti, postaje pomalo sumnjivo. To je očito stil jedne politike (s njom i ministra), koja nije nagla, ali ni odlučna, i koja ne zna ili još traži mjeru između odlučnosti i obzira. Naime, pred činjenicama teških dijagnoza i bolesti pokusno »snimanje« situacije postaje predugo i čini se kolebljivim. U međuvremenu, svađaju se na Marulovim danima u Splitu, odustaju i mijenjaju članove ocjenjivačkoga suda, povlače predstave. Tu je agonija suvremenoga plesa posvađanih arhitekata (mijenjaju redakciju časopisa), poslovično posvađanih književnika... Ima li igdje prostora tolerancije, dijaloga i zdrava natjecanja u hrvatskoj kulturnoj zbiljnosti!?

Složio bih se s gospodinom Berkovićem o »društveno rubnom« ministarstvu o kojem nema »smisla raspravljati već sada«. Složio bih se i s uvjerenjem urednice »Zareza« da su važnije one strukturalne, ali nevidljivije promjene, koje borave u korijenima stvari, nego u pukim svečanim prigodama. U tom smislu, hvalim još jednom ministra poradi »nevidljivosti«. S druge strane znam da je nametanje, galama, preuveličavanje svojega slučaja, svojeg ministarstva, svoje emisije, svoje knjige, svojega mišljenja... još najučinkovitiji i u nas gotovo jedini »ispravan« način ponašanja. U sredini i u vremenu u kojoj svi govore i nitko nikoga ne sluša ovaj je ministar za neka druga vremena ili »za poslije«. Sada o svemu i koječemu odlučuje politika, ma koliko uvjeravali u suprotno. Šteta da se ministar troši i koristi na mjestu gdje svaka njegova misao mora proći koalicijsko i svekoliko usuglašavanje. A razlika je između ministra i obična građanina kojemu je kultura na srcu u tome što ministrova misao jest (ili bi to trebala biti) gotovo istodobno akcija.

Prednost je pak običnoga da može i halucinirati, pa i ovo napisati.

Ive Šimat Banov