Zelena tinta gospodina Barbića

Zelena tinta gospodina Barbića

Malenu ulicu — na putu s Korza u Klasiju, tek nekoliko kuća, tek nekoliko brojeva — krasile su dvije, u ono doba, brodske znamenitosti. Slastičarna gospođe Horvatić, s lijeve strane. Knjižara gospodina Barbića, s desne. Jedna vrata nasuprot drugih.

Vrata slastičarne, kao i njen veliki izlog — staklena, blistava. Vrata uvijek zatvorena. No, čim ih otvoriš, i tebe i uličicu preplavi miris pečenih kokosovih oraha, prženih badema, lješnjaka. Začarlija lahor nježan, baršunast — svježeg lisnatog tijesta. I reš je ono i mekano, i čvrsto i podatno, istovremeno. Lista se lisnato tijesto, pa ipak, gle, čvrsto ukoričuje miomirisne šaum pite, upravo pristigle na velikome pladnju.

Vrata knjižare, naprotiv, uvijek otvorena. Knjige nisu kolači, prašine se ne boje. A kada bi i bila za hladnih dana zatvorena, svi oni po vratima obješeni stripovi, časopisi, novine, šareni plakati jasan su, svima rječit poziv: Uđi, čekam te!

Uz dobrodošlicu — okruglo, rumeno lice gospodina Barbića, s prijateljskim osmijehom u oku, oko usana. Lice koje se jedino i vidi iza brda knjiga, naslaga bilježnica, hrpa časopisa, najnovijih stripova; kutija i kutijica punih gumica, pera, šiljila. Kamo god da pogledaš — uvijek nešto. Nikada prazan prostor. Uvijek mjesto za policu, za ladicu. Posvuda ravnala, šestari, trokuti, kutomjeri. Olovni vojnici. Pješaci. Konjanici. Vrećice pune klikera. I onih tvrdih, što smo ih stručno zvali dobac, i onih što se izazovno prelijevaju u svim bojama, skupih staklenki. Mogao si izabrati i Bonza, malenog, bijelog mačka od kaučuka. Ili jo-jo. Kolut koji se na tankoj uzici, vještim pokretom ruke, spuštao i podizao. Gore-dolje, do mile volje. U ono doba čuvena igračka, što je osvajala i osvojila svijet. »Igračka za velike i male«, kao što je na reklami pisalo. Ili — kao što je moj susjed iz Mesićeve broj 2, majstor Pospišil, uz važan smiješak, znao govoriti: »Jo — jo za dame, da ne budu same!« Na tankim nitima, nevidljivim, vrećice pune poštanskih maraka. Čuvenih: »100 raznih«. Izvorište, početak moje filatelističke zbirke, koju i dan-danas brižljivo čuvam. I ja, i mnogi drugi. Čim bismo od Barbića došli doma, slagali smo marke po državama. Svaka marka na svoju stranicu. A onda uzmeš atlas, pa putuješ po zemljopisnoj karti. Za tren si oka u Australiji. Oko tebe skaču klokani, plivaju čudnovati kljunaši, lete šarene, kreštave papige, trče krakati emui. S Afrikom bilo je već teže. Mnoštvo država, državica, raznih kolonija — raznobojnih, raštrkanih po čitavom kontinentu. Baš kao i marke po albumu. Kamerun, Togo, Gabun, Obala Bjelokosti. I tražili smo ih. I nalazili. Sve o njima i nehotice učili, znali. Zato je nas filateliste — »iz Barbićeve knjižare« — profesor zemljopisa doktor Ćuk osobito cijenio. Otprve smo znali gdje je Kilimandžaro, Zambezi, Rudolfovo jezero, Viktorijini slapovi. Čak smo se na karti brzo i vješto probijali »kroz pustinju i prašumu« putovima kojima je prolazio Stanley da bi našao izgubljenoga Livingstona.

Kod Barbića smo kupovali i zelenu tintu. I zelenom tintom pisali. Bilo je to znamenje posebnosti, iskorak od uobičajenoga, propisanog. Jer, u školi i za školu smjelo se pisati samo ozbiljnom tintom, crnom ili tamnoplavom. Profesori, naravno, i crvenom, ispravljajući naše zadaće. A zelena — bila je izraz našega slobodarstva, krilate mašte, poezije. Pa kada smo došli iz škole ili s korza, pisali smo zelena pisma. Mirni, Branki, Mirjani. Ono još maloprije izgovoreno ni izdaleka nije bilo tako lijepo, tako nježno kao u pismu napisanu zelenom tintom.

S vremenom, kako smo odrastali — stubu po stubu iz jednog razreda gimnazije u drugi — u knjižari gospodina Barbića nismo bili samo kupci. Postajali smo i postali njegovi učenici, prijatelji, štovaoci.

Otkrivao bi nam zanosom ljubitelja svaku novu knjigu; ukazivao na slike znamenitih slikara; upozoravao da svi stripovi nisu isti, da ima i onih — majstorskih. »Kao ovi, pogledajte — našeg Andrije Maurovića!« — govorio je oduševljeno prelistavajući sveske Stari mačak ili Trojica u mraku. Strpljivo nas uvodio u svijet enigmatike, podučavao kako da križaljke i rebuse sami sastavljamo, da ih — komponiramo, kako je volio reći. Upućivao da radove šaljemo u Zagreb, tamošnje — nama se činilo nedostižne — redakcije, te nam sav sretan već s vrata knjižare, ozarena lica, javljao da su naši radovi tiskani, a za rješenja da smo kao nagradu dobili tu i tu odabranu knjigu.

Iz malene knjižare, u kojoj su i kupci i knjižar mogli napraviti tek korak, dva — krupnim smo koracima zakoračili, krenuli u veliki svijet. I čudili se, i još se čudimo, kako se gospodin Barbić u tom na prvi pogled sveopćem kaosu, zbrci, snalazi kao da je u apoteci. Mirno, uz osmijeh. Da bi tek ponekad — više da nas smiri, utješi, nego što bi on bio pokoleban — potiho rekao:

»Sad ću ja to naći, sad. Znam, tu je to, sigurno, vidjet ćeš!«

I bilo je!

Dragutin Horkić