Zar u pravopisu nema Demokracije?

Zar u pravopisu nema Demokracije?

Odgovor na tekst Nataše Bašić, Novi križni put hrvatskoga pravopisa, Vijenac 162, 18. svibnja 2000.

Poštovana kolegice Bašić!

1. Nemojte me stavljati u društvo s Karadžićima, Daničićima, Belićima i sličnim »ićima«, jer ja tomu društvu niti sam pripadao, niti pripadam, niti ću (ikada) pripadati.

2. Ni mladci ni mlatci neće hrvatski jezik učiniti hrvatskijim nego što jest. Oni bi mogli učiniti samo to da ga stave u kori(t)ce (i sa zagradama i bez zagrada). A onda jao si ga i njemu i onima koji bi se (tada) njime služili!

3. Hoćete da s Vama sudjelujem u kvizu? U redu! No prije nego odgovorim na Vaše pitanje jesam li (po)modreo ili (po)modrio i hoću li (po)modreti ili (po)modrjeti (mislim da sam Vas dobro shvatio), odgovorite Vi meni jeste li sazreli ili sazrjeli i hoćete li sazreti ili sazrjeti? Što se mene tiče, ja pretpostavljam da sam i sazreo i sazrio. — Šalu na stranu! Problem je koji ste načeli mnogo složeniji nego što se to na prvi pogled čini. Hoćemo li ga riješiti onako kako to hrvatskomu jeziku odgovara, morat ćemo se (posebno Vi) temeljitije pozabaviti njegovom (u ovome slučaju glagolskom) morfonologijom.

4. Krivo ste me (možda i namjerno tako) čuli. Ja nisam rekao da građa za pravopisni rječnik »nije crpljena samo iz korpusa hrvatskoga književnog jezika nego i iz širega sustava, iz hrvatskoga jezika«. To bi bilo u raskoraku s onim što već godinama u vezi s hrvatskim jezikom kao sustavom i hrvatskim jezikom kao standardnim (po Vama — književnim) jezikom govorim. (Pročitajte o tome i moje napise u »Kolu« — od 1996. dalje.) Ja sam rekao da je (pravopisno označena leksička) građa (zanimljiva za hrvatski standardni jezik) crpljena i iz ostalih hrvatskih (jezičnih) sustava — kajkavskoga i čakavskoga. To je ipak nešto drugo, zar ne?

5. Htjeli Vi to ili ne, u Vašim se razmišljanjima isprepleće pravopisno s jezičnim, posebno tamo gdje želite dati važnost svojim »dokazima«. Mnogo je toga što Vi vidite u kompetenciji pravopisa u kompetenciji jezika. Nažalost, ne gledate tako samo Vi. Ni ije//je (pa onda ni Srije > Srje, odnosno Srje > Sre — u smislu njihove uvjetovanosti) nije u kompetenciji pravopisa. U pravopis ide samo ono što je s njegova gledišta označeno (markirano). Vrlo je opasno kad se pravopis stavi ispred jezika. Na neki način u vezi s time: Jeste li Vi doista bili pri svijesti kad ste izjavili da u »pravopisu, za razliku od jezika, nema demokracije«?

6. Potpuno se slažem s Vama kad kažete da se pravopis »ne smije raditi ispod žita i prodavati kao svršen čin« te da, u skladu s time, »mora proći javnu ovjeru prije no što stigne na ministarski stol«. Problem je samo u tome što Vama, po svemu sudeći, »javna ovjera« znači nešto drugo nego meni. Uključujete li Vi u »javne ovjerovitelje« sve (ama sve) koji se bave jezičnom kulturom u najširem smislu? Uključujete li Vi u »javne ovjerovitelje«, primjerice, i profesore hrvatskoga jezika u svim školama — i osnovnim i srednjim?

7. Jesu li autori Hrvatskoga pravopisa udovoljili Vašem zahtjevu da izrade pravopis onako kako to »javni ovjerovitelji« hoće? Kažete da su autori Hrvatskoga pravopisa »povukli određene konsekvencije« iz Brozovićeve znanstvene spoznaje u vezi s »dentalima ispred afrikata«, »ali, na žalost, u pravopisnim dvostrukostima« — »jer su bili ograničeni anketnim rezultatima ustanova od kojih su tražili mišljenja za predložene promjene«. Zašto niste potanje objasnili (čitateljima) ono »ograničeni anketnim rezultatima«? Jesu li oni postupili tako usprkos »anketnim rezultatima«? Što onda i njima i Vama znači »javna ovjera«?

8. Nemojte »opravdavati« uporabu dvostrukosti dc i c, tc i c itd. te Srje i Sre riječima iz Pravopisnoga priručnika (za koje kažete da su moje) o pravopisnim dvostrukostima jer se one na njih ne odnose. Riječi se o pravopisnim dvostrukostima u Pravopisnome priručniku odnose na posve nešto drugo. One nipošto nisu takve da mogu uzdrmati pravopisnu normu onako kako su je, po Vašim riječima, uzdrmale dvostrukosti iz Hrvatskoga pravopisa. Citiram Vas: »U nas je sada u službenome pravopisu propisano dvojstvo, pa je, po glasovima koji dolaze iz škola, pravopisna norma ozbiljno uzdrmana.«

9. Oblici su srdčan i otčev u Jezičnome savjetniku, kojemu sam jedan od recenzenata, u skladu s pisanjem dč i tč. Tamo ćete naći i sudac/sudca/sudče/sudci (prema mladac/mladca/mladče/mladci), i svetac/svetca/svetče/svetci (prema bratac/bratca/bratče/bratci), i otac/otca/otče/otci (također prema bratac/bratca/bratče/bratci), i koješta još slično što nećete naći u Hrvatskome pravopisu. A to je u skladu s dosljednom primjenom pravila o distribucijama dc, dč, tc i tč (za koje se on zalaže). To je potpuno u skladu s pravilima Jezičnoga savjetnika, u kojemu je također zastupljeno dvojstvo pisanja dc i c, dč i č, tc i c te tč i č. Tu ćete naći dokaze za svoju sumnju o »znanstvenosti« moga (kad već tako hoćete) postupka. I to nema nikakve veze s onim što će biti u Pravopisnome priručniku u vezi sa srdčan i otčev. Tamo njih jednostavno neće biti — jer u Pravopisnome priručniku toga dvojstva neće biti. Kad bi ga bilo, u njemu biste sigurno našli i srdčan i otčev. Nemojte zbrajati kruške i jabuke!

10. Da, kolegice Bašić, u vrijeme »ustavnih odredbi« izišli su i Pregled gramatike hrvatskoga književnog jezika S. Babića i S. Težaka, i Osnove fonetike i fonologije hrvatskoga književnog jezika J. Silića i D. Rosandića, i Osnove morfologije i morfostilistike hrvatskoga književnog jezika J. Silića i D. Rosandića, i Priručna gramatika hrvatskoga književnog jezika skupine autora Zavoda za jezik — dakle sve s jednočlanim nazivom »hrvatski književni jezik«. I tako je to bilo sve do Šuvarove »ere«. Za njegove je »ere« sve ono što je služilo u nastavi hrvatskoga jezika (u osnovnim i srednjim školama) moralo imati dvočlani naziv »hrvatski ili srpski jezik«. Eto, zato je Pravopisni priručnik dobio dvočlani, a Sintaksa hrvatskoga književnog jezika R. Katičića i Tvorba riječi hrvatskoga književnog jezika S. Babića jednočlani naziv — jer Pravopisni priručnik jest, a Sintaksa i Tvorba nisu predviđeni za uporabu u školi. U Šuvarovoj su »eri« i Osnove fonetike i fonologije (J. Silića i D. Rosandića) i Osnove morfologije i morfostilistike (J. Silića i D. Rosandića) nazvane Osnovama fonetike i fonologije hrvatskoga ili srpskoga jezika i Osnovama morfologije i morfostilistike hrvatskoga ili srpskoga jezika. Zato nemate pravo kad kažete »(...) tko je htio, mogao je i u odredbujuće vrijeme pisati i tiskati hrvatske jezikoslovne naslove«. To su bila, nažalost, dva »odredbujuća« vremena.

11. No ni u prethodnome, »predšuvarovskome«, vremenu nije bilo lako uvjeriti državne moćnike da i V. amandman i 138. član Ustava SRH-a treba tumačiti tako da se javni jezik u Hrvatskoj zove »hrvatski književni jezik«. Dokaz je tomu (i) taj što se o Osnovama fonetike i fonologije raspravljalo (rekao bi Novak) Gore nekoliko mjeseci (prije nego su se pojavile u javnosti) o tome mogu li se (i smiju li se) nazvati Osnovama fonetike i fonologije hrvatskoga književnog jezika. A njihovi su autori (Rosandić i Silić) bili jedni od rijetkih predstavnika »kulturnoga sloja društva« koji su sudjelovali u (političkim) razgovorima o imenu jezika. Treba li Vam reći za koje su se ime zalagali?

12. Ne dovodi li to u pitanje uvjerljivost Vaše tvrdnje »tko je htio, mogao je i u odredbujuće vrijeme pisati i tiskati hrvatske jezikoslovne naslove«? Iz nje se može izvući jedan jedini zaključak: Autori su Pravopisni priručnik mogli, ali nisu htjeli nazvati Pravopisni priručnik hrvatskoga književnog jezika. Iz neke su ga posebne ljubavi nazvali Pravopisnim priručnikom hrvatskoga ili srpskoga jezika.

13. Ne mora se izdavač brinuti da »njegov« Pravopisni priručnik »i sadržajem odgovara činjenicama hrvatske književnojezične i pravopisne prakse«. Učinit će to njegovi autori. Oni su to već učinili u njegovu prvome izdanju. Da je krenuo dalje, tj. da nije bio zabranjen, bio bi i u oprimjerivanju aktualniji. (Znate li kako je dočekan u Beogradu? — To je »nož u leđa Novosadskomu dogovoru«.)

14. Ono je Vaše »U našim pravopisnim i gospodarskim neprilikama posebno je nedopustivo da se pravopis izrađuje kao roba kojom će se namirivati politički svjetonazori i puniti obiteljske kese«, kolegice Bašić, doista drsko.

15. Zaključujem: Nemojte se služiti podmetanjima, lažima, demagogijama i diskvalifikacijama, posebno moralnim! Odakle Vam to pravo?

Josip Silić