Visina

Ima ljudi koji ulicom hodaju s nosom u zraku. Pogled im kruži po visini: po krovovima kuća, po dimnjacima, i zato im se često dogodi da ne zapaze svoje znance koji su već podigli šešir ili pružili ruku na pozdrav. Zbog toga ih često smatraju umišljenima, ili bar nekakvim sanjarima.

Ništa pogrešnije od toga. Još ono o sanjarskoj njihovoj naravi, hajde-de, ali da bi bili oholi, o tome ne može biti ni spomena. Obratno, ti su ljudi jako odgovorni, stalo im je da zajednici u kojoj žive budu od koristi. A koriste joj tako što se brinu za sudbinu umjetnosti u njoj. U nekom smislu, ti ljudi zapravo spašavaju našu umjetnost.

Jer, kad oni onako kruže pogledom po visokim mjestima, onda to čine u potrazi za umjetninama. Nije riječ, dakle, nipošto o tome da bi oni držali kako ovdje dolje nema nikoga tko bi bio vrijedan njihova pogleda, niti o tome da bi mislili kako su pozvani da s neba pročitaju neke važne poruke. Ne, oni su naprosto svjesni da gore, iznad crte našega pogleda dok hodamo po ulici, ima dosta umjetnina, i oni te umjetnine traže. Za razliku od svih nas drugih, koji možemo proživjeti život u istom gradu kao i oni, a da neke od tih ljepota nikad ne upoznamo.

Evo o čemu govorim. Gore, na krovovima, na pročeljima, na dimnjacima, nalaze se umjetnička djela. Složit će se sa mnom onaj tko se našao u prilici da na krovu postavlja satelitski tanjur ili da sa stabla spašava mačku koja nije znala sići. Taj se tada uvjerio kako tamo gore sve vrvi od umjetnina.

Jer, na pročeljima kuća (visoko gore, u sjeni nadstrešnice) nalaze se ponekad gipsani kipovi anđela, mitoloških bića ili životinja. Na krovnim prozorima nekih mansardi mogu se naći slikarije i umjetnički izrađeni zastori, i to takvi da čovjek ne može s njih svrnuti pogleda. Neki su dimnjaci nalik na skulpture, a na nekima od njih stoje limeni ili keramički vjetrokazi koji su nerijetko mala remek-djela umjetničkog obrta. I sve to stalno postoji iznad naših glava, a da mi toga nismo svjesni. Sve to obavlja i nekakvu društvenu funkciju, a da mi ni nju nikad ne uspijevamo razabrati.

Koja bi to funkcija mogla biti? Što tjera ljude (graditelje, krovopokrivače, stanare) da s mnogo truda izrađuju umjetnička djela upravo ondje gdje ih nitko ne može vidjeti, te ona nikad i ne uspijevaju poživjeti životom pravih umjetnina, naime u očima publike? Kakav je smisao te tajne umjetnosti (gotovo bi čovjek rekao undergrounda, kad to ne bi bilo u potpunoj suprotnosti s mjestom gdje se te umjetnine nalaze)? Zašto su ta djela uopće načinjena, kad ih nitko ne vidi? Ja znam samo dva moguća odgovora.

Jedan od njih tvrdi kako te umjetnine ipak netko vidi, kako ih vidi upravo onaj za koga i jest najvažnije da ih vidi. Vidi ih, naime, onaj tko ih gleda odozgo, tko i sve nas odozgo gleda. Vidi ih, ukratko, Bog, koji ionako vidi sve, te i nije važno gdje se nešto nalazi da bi on to vidio. Takav odgovor podrazumijeva, dakako, i osobito shvaćanje umjetnosti; prema njemu, umjetnost se stvara u slavu Božju, ona je tu zato da Bogu iskaže počast, da posvjedoči njegovo postojanje i da ljepotu njemu daruje. Pri tome, njezin sadržaj ne mora biti religiozan, može to biti tek nešto ljepše ukrašen dimnjak, ili Meduzina glava duboko pod strijehom.

Drugi odgovor polazi od drukčijih pretpostavki. Prema njemu, svaka je kuća nekakvo umjetničko djelo, i kao takva je cjelina. Cjelina pak, da bi doista bila cjelina, traži da se neki njezini lijepi dijelovi pojave i tamo gdje nisu vidljivi. Kuća bi, dakle, bila kao nekakva rečenica, ili, još bolje, kao nekakva priča, pa je potrebno tu rečenicu završiti i tu priču zaokružiti, bez obzira na to ima li koga da je čuje ili pročita. Umjetnost, ukratko, prema tom shvaćanju, ima neka svoja unutrašnja pravila, neke zakonitosti koje svaki stvaralac mora poštivati ne vodeći pri tome previše računa o publici, o onima koji treba da vide i dožive to njegovo djelo.

I sad, lako je vidjeti da oba ta stajališta — osobito kad se ovako zaoštreno izlože — imaju ozbiljne nedostatke.

Jer, ona prva koncepcija — prema kojoj umjetnik nudi svoja djela Bogu — zapravo je donekle blasfemična. Doista, kako netko može znati da Bog želi njegova djela i da mu je do njih stalo? Kako može biti toliko tašt da vjeruje kako je Bog za njega jedina prava publika? Zar umjetnost nije zemaljska stvar, i zar je nisu stvorili ljudi za druge ljude? Zar se, prema tome, ne bi morala među ljudima i provjeravati? Uostalom, ako bude trebala ljudima, tek onda se smije vjerovati da će trebati i Bogu.

Isto je i s onom drugom teorijom. I ona je zapravo zasnovana na umjetničkoj taštini i na pretpostavci kako stvaraocu ne treba publika da bi bio stvaralac i da bi znao valja li ono što radi ili ne valja: on je taj koji ocjenjuje što cjelina traži, on je taj koji slijedi neke unutrašnje zakone djela, pa zato i stavlja one ukrase visoko gore, izvan domašaja pogleda. Ali, kako može znati da je u pravu? Zar svako pravilo ne postaje pravilom upravo zato što vrijedi za sve ljude, a ne samo za jednoga? Kako može umjetnik znati da je stvorio cjelinu, da je postigao harmoniju ako mu to drugi ne potvrde?

Ukratko rečeno, i jedni i drugi su u zabludi, i jedni i drugi su okrutni i prema umjetnosti i prema svojim bližnjima. Jer, takva umjetnost kakvu oni stvaraju uvijek traži da se netko za nju žrtvuje. Netko mora odvojiti dio svojega života i posvetiti ga umjetnosti, netko mora zbog nje patiti, kako ne bi bila izgubljena.

Upravo to čine oni ljudi što hodaju ulicama s nosom u zraku. Riskirajući da ispadnu uobraženi, riskirajući da upadnu u šaht, oni se žrtvuju za umjetnost. Zato uvijek uoče sve one anđelčiće i šarene dimnjake i Merkurove kacige, i tako ih spašavaju za njihove autore i za sve nas. Oni postaju publika te umjetnosti, a bez publike ni jedna umjetnost nikako ne može.

I zato, kad ih vidite gdje hodaju gradom zvjerajući po visinama ne odgovarajući na vaš pozdrav, nemojte misliti da su umišljeni, nego slijedite njihov pogled. Žrtvujte se malo i vi za skrivenu umjetnost.

Pavao Pavličić