Važan zaokret Branka Schmidta

U siromašnoj kinematografiji kakva je hrvatska, koja godišnje uspijeva proizvesti jedva pet ili šest cjelovečernjih filmova (što je minimum za održavanje tradicije nacionalnog festivala u Puli), dovršetak svakoga takva ostvarenja — čak i bez obzira na sud kritike i odaziv gledatelja koji u devedesetima uz rijetke iznimke i nisu skloni domaćim filmovima — važan je događaj koji bi zasluživao medijsku pozornost. Ona je međutim uglavnom izostala kad je riječ o petom cjelovečernjem filmu Branka Schmidta Srce nije u modi koji je prije desetak dana premijerno (čak bi možda bilo točnije reći pretpremijerno) prikazan u Osijeku i Vukovaru, čime je autor naglasio vezanost uz rodnu Slavoniju, inače mjesto zbivanja gotovo svih njegovih igranih filmova.

Izbor mjesta premijere vjerojatno je dobrim dijelom i razlog što najveći dio kritičara i publicista koji se bave filmom nije ni vidio film, jer je njih najviše u Zagrebu, a potom u Splitu i Rijeci, a ni oni ni njihovi urednici nisu navikli da se radi pisanja o filmu odlazi izvan mjesta boravka, osim u slučaju izvještavanja s nekoga važnijeg festivala. Moram priznati da iz tih razloga ni sam ne bih još vidio Srce nije u modi da nisam imao prilike vidjeti pokusnu projekciju u zagrebačkom Studentskom centru. No, čini se da je Schmidt zapravo sve te projekcije shvatio kao neku vrstu pokusa da bi vidio kako publika reagira na njegov film i da bi o tim reakcijama razmislio i eventualno nakon njih nešto i promijenio, pa bi — ako se to dogodi — tek na pulskom festivalu prikazao konačnu verziju. To je novost u nas, ali u nekim drugim kinematografijama (posebice američkoj) posve uobičajen postupak zato što autor koji mjesecima (na snimanju i posebice u montaži) živi s filmskim materijalom koji oblikuje ne može uvijek sa sigurnošću pretpostaviti kako će na ostvarenje reagirati netko tko se prvi put sreće s njegovim likovima i situacijama.

Schmidtu je to moglo biti posebice zanimljivo, jer je Srce nije u modi važan žanrovski zaokret u njegovu opusu, koji je na neki način bio i očekivan nakon što mu filmovi devedesetih nisu ispunili očekivanja potaknuta odličnim početkom redateljske karijere. Naime, u prvoj polovici osamdesetih bio je autorom nekoliko iznimno zanimljivih televizijskih drama, a cjelovečernji prvjenac Sokol ga nije volio (1988) uvršten je među najbolje hrvatske filmove osamdesetih. Đ uka Begović(1991) nije postigao toliki uspjeh, ponajprije zbog toga što je platio danas sve češćoj praksi (nastaloj zbog besparice i nužnosti da HTV dopuni financijski plan) paralelnog snimanja filma i televizijske serije, ali i autorovoj inače hvalevrijednoj težnji da snimi dva različita djela na istu temu za dva različita medija i tako izbjegne uobičajeno odrađivanje posla za televiziju tako da se film (ili njegova nešto malo proširena verzija) podijeli na dva ili tri nastavka. Sa sljedeća dva filma tematski vezana uz Domovinski rat, Vukovar se vraća kući (1994) i Božić u Beču, Schmidt je imao još manje sreće, dijelom zbog nekih općih mjesta, ali i zbog toga što se njegovo viđenje te teme (po meni iskreno, a ne — kako ga se nerijetko optuživalo — kalkulantsko) poklapalo s tada vladajućim stajalištima te su ga mnogi kritičari proglašavali državotvornim ili državnim redateljem, pa je možda i to dijelom uzrok manjeg zanimanja za njegov novi film. Pritom treba reći da je Vukovar... doista promašaj (ali promašaja su imali i veliki autori), dok je Božić u Beču i pored znatnih scenarističkih nedostataka pokazao da Schmidt ipak nije zaboravio režirati.

To potvrđuje i Srce nije u modi u kojem je pomalo bizarna priča iz Domovinskog rata povod za komediju s nešto ozbiljnijih tonova i gdje je promjenom žanra Schmidt pokazao kako zna napraviti duhovit i zabavan film za široku publiku. Redatelj je brojnim efektnim komičnim, pa čak i karikaturalnim, epizodnim likovima ispunio vješto vođen scenarij Gorana Tribusona o engleskom ekologu (Graham Rock) što stiže u Hrvatsku, potpuno nezainteresiran za rat koji se tu vodi, s jedinom željom da zaštiti najljepši primjerak rijetke vrste engleskoga hrasta u mjestu Stari Rastovac pod srpskom opsadom. Na putu mu se pridružuju Hrvatica koja radi za britansku televiziju (Nataša Lušetić), gardist (Ivo Gregurević) i mladić (Franjo Dijak) koji je sumnjiv policiji, da bi dramatična zbivanja (prikazana uvijek sa znatnom dozom humora) potpuno promijenila ne samo njihova poimanja života nego i životne putove. Doduše, uz nedvojbeno umijeće fabuliranja scenaristu se omaknulo, a redatelju promaknulo nekoliko općih mjesta (posebice u prikazu četnika), a nepotrebnim mi se čini i izravno izricanje poruke filma u epilogu koji se zbiva danas, tim više što je ona jasna i iz promjene karaktera likova. Ipak su spomenute slabosti u sjeni već spomenutih vrijednosti, a i mnogih kvalitetnih glumačkih interpretacija, gdje je uz uobičajeno visoke domete Ive Gregurevića osobito uspješna ugledna kazališna glumica i redateljica Nataša Lušetić, kojoj je ovo prva filmska uloga. Dodaju li se tome i iznimne vrijednosti (ponajprije u ključnim scenama) kamere Vjekoslava Vrdoljaka konačni je dojam da bi Srce nije u modi moglo biti važan zaokret u karijeri Branka Schmidta, koji bi ga nakon lutanja u devedesetim ipak mogao usmjeriti putem koji je navijestio Sokol ga nije volio.

Tomislav Kurelec