Vanserijska nadogradnja

Vanserijska nadogradnja

Pianofortissimo, KD »Lisinski«, Peđa Mužijević, 15. travnja, D. Scarlatti, F. Liszt, Schumann, Zoltán Kocsis, 20. svibnja, W. A. Mozart, L. van Beethoven, B. Bartok

Pijanisti Peđa Mužijević i Zoltán Kocsis svojim su koncertima završili ovogodišnju sezonu ciklusa Pianofortissimo. Oba su recitala s opravdanjem privukla mnogo publike, a riječ je o dvama različitim pijanističkim i glazbeničkim svjetonazorima.

Peđa Mužijević zagrebački je student koji već petnaestak godina živi i radi u New Yorku. Njegova ostvarenja u Hrvatskoj pratimo samo na osnovi ne baš čestih gostovanja, no svojim nastupima on nastavlja smjerove istraživanja postavljene još u svojim zagrebačkim danima. Mužijević vrlo profilirano i delikatno ulazi u unutarnje strukture pijanističke literature, tražeći interpretativni izraz kojim svoja otkrića prenosi dalje i oblikuje u nove cjeline. Njegov pristup Lisztovoj glazbi u tom je smislu bio samo središte, jezgra ovoga recitala, iz koje i oko koje su nastajali novi slojevi glazbe. Jednostavnost i visoka delikatnost Lisztova jezika, što se uglavnom zaobilazi, bila je okosnica Mužijevićeva čitanja, a to je potvrdio i njegov izbor (En Reve, Valse oubliee, a ne neko od standarada, npr. Sonata ili Mefisto valcer). Izgradivši na taj način vrlo jasnu konstrukciju, umjetnik je mogao vrlo slobodno i bez zadrške iskazati vlastiti senzibilitet i glazbeni interes, kojima se on sve više profilira u pijanista vrlo određene i postojane osobnosti. (Mužijević se, primjerice, prije nekoliko godina bavio opusom Ravela na isto tako predan način). Svako svoje stečeno iskustvo i spoznaje on vrlo promišljeno prenosi i ugrađuje u svako novo glazbeno istraživanje, što se čulo i pri izvedbi Liszta (gdje je to najjasnije), i Scarlattija (sa čijim je sonatama recital počeo), odnosno u Schumannovoj Kreisleriani, kojom je koncert završio. Zahtjevnost klavira i opsežne pijanističke literature do kraja se otvorila upravo u toj posljednjoj točki programa. Mužijević Schumannu pristupa vrlo klasično (što jest jedan od preduvjeta uspješne interpretacije toga možda najvećeg majstora klavira). No, u ostvarivanju Schumannove iznimno složene zvučne i muzičke slike Mužijević do stanovite mjere zanemaruje njegov neobuzdani i nepredvidljivi romantizam. On to donekle supstituira platičnošću i preglednošću glazbene materije i izraza tih raskošnih stavaka, no pravi rad na Schumannovu opusu očigledno tek slijedi.

Zoltán Kocsis pripada posve drukčijem svijetu glazbe. On se podjednako bavi i skladanjem i sviranjem i dirigiranjem (je li to već tradicija najvećih mađarskih umjetnika — Liszt, Bartok), a taj se i takav njegov pristup i rad mogu čuti i pratiti od samog početka njegove međunarodne karijere. Ovo je bio njegov četvrti zagrebački koncert, a ostat će u sjećanju kao jedan od najposebnijih klavirskih recitala, bolje rečeno, glazbenih događaja. Recital je počeo Mozartovom Fantazijom u c-molu, KV 475, nakon koje je Kocsis gotovo bez predaha odsvirao Beethovenovu posljednju klavirsku sonatu, op. 111 u c-molu, dok je drugi dio koncerta u cijelosti bio posvećen opusu Bele Bartoka. Kocsisev kapacitet iskazao se u svoj svojoj veličini i snazi, a on nas je te večeri sigurno i mudro proveo gotovo svim, i najtajnijim, putovima trojice majstora. Najjači dojam ostavio je interpretacijom Bartoka, kojeg nam je predstavio i u detalju (ciklus Za djecu) i cjelini (Sonata). Nije samo riječ o presjeku Bartokova opusa (čuli smo još Allegro barbaro, Mađarske seljačke plesove, Rumunjske plesove). U svim tim djelima mogli smo pratiti ne samo folklorni element ili izraz nego ponajprije Bartokovu spoznaju zvuka i glazbe te, dakako, njegov skladateljski obujam. Pri tome Kocsis ni u jednom trenutku nije prestao biti pijanistom, nego je svoje umijeće izvedbe samo progresivno asocijativno nadograđivao. (To se vidjelo i u izvedbi Beethovenove sonate, koja je povremeno postajala kvartetom ili izravnim linkom za glazbu 20. stoljeća.) Posebno je bila uočljiva povezanost Beethovena i Bartoka, koju je Kocsis gradio na usporednom čitanju struktura i formi, dok se interpretacijski nije oslanjao ni na jedan mogući model. I na taj je način ostvario glazbenu cjelinu rijetke kvalitete i doista, izvanserijsku u svakom smislu.

Dodi Komanov