Usamljeni Pinokio

Usamljeni Pinokio

Zlatko Keser (crteži/kolaži), svibanj/lipanj u galeriji Tituš

Bio je osobit doživljaj otvaranje izložbe Zlatka Kesera u utorak 22. svibnja uz dobrodošlicu domaćina novonikle gornjogradske galerije (A. M.), uz pronicavi prolog bljedolike trinaestogodišnjakinje (P. Š.), uz jedan antipredgovor (pročitao ga je retorički i odveć vješto T. M.) i jedan predgovor koji je cenzorski u katalogu poništio sam umjetnik. Raskrinkajmo samosvjesna umjetnika i recimo da je tim činom (on je uz svoj paraphe »ukinuo« sve tekstove predgovora u katalogu) prihvatio najveći kompliment svoga tumača (I. Šimata Banova) koji je već poodavno — ne posustajući pisati o njemu (»pisao sam dosad ko lud, a nikoga nisam uspio namamiti u prostor ovoga svijeta«) odustao od »tumačenja« djela upregnuvši svoju akribiju u divljenje dosljednosti pobunjenoga Sizifa — Kesera.

Oholima i ambicioznima koji još hoće tumačiti ovom izložbom izmaknut će se uzdah olakšanja. Ciklusi Lica, Unutarnje svjetlosti, Bijega, Raskoraka, Trupla, Velikih lica strašnih, crnih, neprohodnih, negostoljubivih, arhetipskih, muklih, podmuklih amblema antropofagijskih apetita koji su izmicali »svim znanim aporijama i aprioristikama na temelju kojih se mehanički traže srodnici i sređuju pretinci...« zamijenjeni su krhkim, tanašnim, drhtavim lutkom uglatih udova — Pinokijem. Empatija je trenutna. Vedrina prepoznavanja izaziva radost. Široki i neprobojno gusti crni obrisi koji su »kloazonirali« likove i lica u amblem svastike i usud njezine nezaustavljive vrtnje zamijenjeni su jasnoćom trakasto kolažirane strukture na svjetlom oslobođenoj plohi. Ambivalentno i mučno tijesno nadmetanje ikonične snage lika i strukture slike (uvijek neodlučena ishoda), namjerne nepropusnosti — u strahu od punoće i u strahu od praznine — razmrsilo se. Nije riječ o različitom, nego o istom, ali s one strane panike i uzbune. Ritualno i okultno na tragu egzorcizma pretvara se u ludičko. Njegov snažni znak (meandar, cik-cak, stepenasto izlomljena linija, preplet) nemaju više težinu sudbinskoga žiga nego ozbiljnost hira. Keser se poigrava anatomijom člankovitoga štapićastog bića. Nevidljiv kao u svojem dječačkom kazalištu lutaka, povlači imaginarnim nitima udove našega lutka razapinjući ravnotežu svojih kompozicija u transparentni prostor bjeline, apsolutno prozirnog ili mliječnog ili toplog sjajno sunčanog apolonskog žutila. Vrači pogađači velikih formata na bijelome, valjda lažljivci i opsjenari, jer nos im se volutasto zavio ili slomio u stepenastu tvorbu, lelujavi su odašiljači i receptori, snovite donkihotovske vjetrenjače koje blagim strujanjima razmiču transparentni prostor. Pinokijeve ručice, šapice, otisci otvorenih dlanova i djetinjih razmjera — uznemiruju, zbunjuju, pitaju, poput prvoga ljudskoga traga u prapovijesnim spiljama kojemu slutimo značenje premda ne poznamo jezik. Cyber Pinochio dizajnirani je simbol. Crtačkoga duktusa u muklom smeđem, suveren u kadru. Narcis Pinokio galerijskih razmjera (kao i prethodni), samodopadljiv, klasičan u omjerima, u žutom kao knezovi, carevi, vladari — Pinokiji. Lice maska, lice bez njega, lice tekstura, lice tektonika i uvijek nos i gotovo uvijek usta, iskešena, zubata, bolna i još bolnija kada ih nema. Dočekuje nas i na ovoj izložbi Keserova strast za množinom, deseci i deseci malih formata dovršenih, prepunih i propulzivnih. Ciklus Pinokijeva niska rezolucija i ciklus Curice, orači, Pinokiji didleki, stršibube, labirinti inventar su procesa pročišćavanja, reciklaže, preimenovanja ikonike i strukture. Svi zajedno čine stratigrafiju traganja, svaki za sebe pronađeni trag.

Preostala je suptilnost Miróova znaka, isprana je art brutovska grabežljivost. Traje kleovska šetnja linije, ali zmijski vitalizam kobre pretvoren je u ritam raščlambe superponiranja, prepletanja i oslobađanja lika u prostoru. Sinkretizam u mediju. Kolažiranje sa začudnim crtačkim duktusom i nervaturom izrezanih traka i tvarni crtež gustoga pigmenta. Prepleće papirne trake i plete slojeve boje. Gnječi prostor gustim rasterom i oslobađa ga u velikim razlomljenim sekvencijama. Keser je došao korak do opredmećenja crteža (činio je to i desetljeće prije!), transmutacije crtačke linije u taktilni entitet i načinio je još jedan ciklus... Ostao je jedan ud, jedan štap od grane i jedna glava (šuplja) od svačega načinjena (metalna mreža, papirni izresci, gumbi, čavli, riblja konzerva...) da bi poslužila čovjekolikošću nagrađenom lutku koji je konačno prezreo svoju dječačku lakomislenost kao — Mlatilica za egzotične muhe.

Keser će nam (ne bez cinizma, ali sa štovanjem) pokazati ishod slavnog odgojno-literarnog mrcvarenja Pinokija kojeg je njegov literarni otac Collodio — paljenjem, zakucavanjem, utamničenjem, namagarčivanjem i pretvaranjem u magarca, bacanjem u sklisku utrobu morske nemani i iskihivanjem iz nje — doveo do cilja kamo svi srljamo — razboritosti. Nadnaravno lijepi artefakti izložbe komprimiraju istinu koja nas može samo radovati. Egzorcizam i progon su u regresiji. Ne prestajemo odrastati i Keserov Pinokio je poučak tome. S pljeskom smo stoga pristali na drzovitost trinaestogodišnjakinje koja je u posljednjoj rečenici svojega prologa presudila: »Vjerujte mi, taj je čovjek nadaren ludošću.«

Margarita Sveštarov Šimat