U rascjepu između mita i neznanja

U rascjepu između mita i neznanja

Iako danas zaboravljen, Aleksandar Freudenreich (1892-1974) jedan je od najučinkovitijih i najsvestranijih hrvatskih arhitekata 20. stoljeća. Gotovo da je i nemoguće pobrojati sva njegova ostvarena djela, a kamoli neizvedene projekte

U više navrata nastojao sam iz kuta povjesničara javnosti ukazati koliko toga znamo, a još više ne znamo o povijesti hrvatske arhitekture 20. stoljeća. Na takva razmišljanja, post festum, još više su me potaknula dva nedavna događaja. Prvi, naočigled minoran, no za stručnjaka znakovit, istup je stanovitoga N. Polaka u nedavnom broju »Zareza«, u kome rečeni u samozatajnoj samohvali, lamentirajući o značaju našeg najpoznatijeg arhitekta 20. stoljeća Viktora Kovačića zaključuje kako: »On nije velik zato što je napravio prvu modernu kuću 1927, nego zato što je kontinuirano radio izvanrednu arhitekturu«. Naoko, tom zanimljivom prilogu u razmatranju početaka hrvatske moderne teško da se može naći zamjerka, ali samo ako je riječ o nekom nadnaravnom fenomenu. Naime, arhitekt Viktor Kovačić u to je doba već nekoliko godina bio mrtav — preciznosti radi umro je 21. listopada 1924. Kako 1927. godine piše arhitekt Edo Šen, u do danas jedinoj monografiji o Kovačiću: »Na zenitu svoje stvaralačke snage, krcat golemim stručnim znanjem i iskustvom a sa punom glavom ideja i osnova za budućnost; u vrijeme kad su se od njega očekivala prava, zrela i definitivna djela, ote nam ga neumitni usud... Svi znamo da smo u njemu izgubili našeg najvećeg građevnog umjetnika, gubitak koga nismo još kadri ni dovoljno ocijeniti. Kao slaba utjeha ostaju nam tek plodovi njegova mukotrpnog rada, ponosne i lijepe njegove građevine sa kojih će nas kroz generacije obasjavati njegov fini i plemeniti duh«.

I doista, proučavajući već nekoliko godina bogatu Kovačićevu ostavštinu, kako pisanu građu, tako i brojne originalne skice, crteže i projekte, uvidio sam koliko se, u početku zbog taštine i neprihvaćanja provincijske sredine, a tijekom vremena i neznanja, oko njegova života plela varljiva koprena mita i legendi, koja će se pred ovim autentičnim svjedočanstvima početi urušavati poput kule od karata.

O Kovačićevu mjestu u razvoju srednjoeuropske moderne arhitekture najzornije nam svjedoči do sada u javnosti relativno slabo poznat natječajni projekt za palaču Rossia u Beogradu. Naime, 1901. godine Viktoru Kovačiću je dodijeljena prva nagrada prigodom međunarodnog natječaja za projekt bankovne palače ruskog bankarskog udruženja Rossia, no ne i izvedba, jer, kako piše Šen, »nije još imao tolikog autoriteta, da bi mu se povjerila takva gradnja«, jer se tek prije nekoliko godina vratio sa školovanja iz Beča. Naime, 1899. Kovačić je diplomirao na bečkoj Akademie der bildenden Künste na glasovitoj specijalki kod arhitekta Otta Wagnera. Od nagrađenog projekta do danas ostalo nam je sačuvano tek nekoliko crteža i jedan pisani zapis, no oni su posve dovoljni da nam posvjedoče o Kovačićevu geniju. U čemu je njihova važnost? Pronađeni crteži govore nam da je Kovačić tlocrtno i oblikovno rješenje svoga posljednjeg ostvarenja, zagrebačke palače Burze, u potpunosti preuzeo od neizvedenog projekta bankovne palače Rossia. Gledano u okvirima europske povijesti moderne arhitekture, neizvedeni Kovačićev projekt važan je iz više razloga. Kao prvo, on će među prvima u nas, vođen idejom samostalne poslovne zgrade, pod neposrednim utjecajem Wagnerove realizacije Zemaljske banke u Beču (Länderbank, 1882/84), odvojiti poslovnu funkciju zgrade od stambene. I kao drugo, ujedno i najbitnije, Kovačić će temu poslovne uglovnice početi razvijati čak deset godina prije no što će arhitekt Adolf Loos ostvariti jedno od svojih najvažnijih djela, bečku palaču Goldman & Salatsch (1910), za koju većina povjesničara i danas drži da je našem arhitektu poslužila kao neposredno nadahnuće i uzor za desetljeće noviju Burzu. Dakle, tema samostalne poslovne palače, kojom je Kovačić otpočeo svoju projektantsku karijeru, provlači se problemski kroz cijeli njegov život, u kojem je Loosov utjecaj, na temelju tih spoznaja, samo logična karika poveznica između vagnerijanizma i konačne prostorno-vizualne realizacije kovačićevskog poimanja modernizma.

Drugi razlog ovom osvrtu događaj je koji je, za razliku od prethodnoga, i te kako uzdrmao domaću javnost, već danima nesmiljeno puneći novinske retke. Dakako, riječ je o glasovitom događaju u Veljunu, kada je, kako u jednom tjednom listu piše Boris Dežulović: »...stanovita Biserka Legradić... onako junački spustila svoje crne hlače i popišala se pod spomenik žrtvama veljunskog masakra«. No pri tome je, očito iz neznanja, javnost zanemarila i činjenicu da osim što je spomenuta popišavši se ritualno oskvrnula sjećanje na žrtve jednog zvjerskog pokolja iz Drugog svjetskog rata, ujedno zapišala i, što u zanosu svoga nakaradnog domoljublja, a što u neznanju i primitivizmu, djelo velikoga hrvatskog arhitekta — popišala se na mogilu arhitekta Aleksandra Freudenreicha, istog onoga prema čijem će se projektu 1925. godine u Zagrebu realizirati glasovita mogila Hrvatskog sokolskog saveza.

Freudenreich je veljunsku mogilu projektirao 1948. ponovivši u cijelosti, iako u manjim razmjerima koncept starije sokolske mogile. Doduše, u izvedbi je došlo do stanovitih odstupanja te naknadnog dodavanja nekih detalja poput zvijezde perokrake i dvije pokrajnje skulpture boraca — muškarca i žene neutvrđena autorstva, na čijim kamenim postamentima stoje zapisi Alekse Šantića i narodne pjesme Smrt majke Jugovića. Veljunska mogila uvrštena je 1960. i u katalog spomenika radničkog pokreta i narodne revolucije u Hrvatskoj. U kontekstu europske arhitekture 20. stoljeća zanimljivo je da sam istražujući Freudenreichovu ostavštinu pronašao fotografiju izgradnje stilski slične mogile 1918. u Lavovu, a jednako tako valjalo bi spomenuti i tzv. Totenburgen — gradove mrtvih — njemačkog arhitekta Wilhelma Kreisa, koji su četrdesetih godina podizani širom Istočne Europe u vječni spomen na poginule.

Iako danas zaboravljen, Aleksandar Freudenreich (1892-1974) jedan je od najučinkovitijih i najsvestranijih hrvatskih arhitekata 20. stoljeća. Gotovo da je i nemoguće pobrojati sva njegova djela, a kamoli neizvedene projekte. No navedimo one najvažnije kao što su: Dvorana Hrvatskog doma u Vukovaru (1923/24), zgrada Izraelitske bogoštovne općine u Zagrebu (1925), višestambena zgrada Reberski (1928), Matica hrvatskih obrtnika (1937), oboje u Zagrebu, Prosvjetna ognjišta u Velikoj Kopanici (1942), Velikoj i Maloj Mlaki (1942/43), Vuki (1943), dogradnja svetišta Majke Božje Bistričke (1943), obnova Gornjih Vrhovaca (1946), Dom kulture u Petrinji (1951), prostorne intervencije na Vangi i Velikom Brijunu (1952). Freudenreich je izradio i dvadesetak projekata za spomenike antifašističke borbe, od kojih je trenutno najaktualniji upravo onaj veljunski. Također će izvesti i brojne adaptacije i uređenja za mnoge važne kulturne objekte kao što su kazališne zgrade u Varaždinu, Puli, Bjelovaru, Knežev dvor na Rabu, zagrebački Etnografski muzej i zgrada Arhiva grada Zagreba te robna kuća u Ilici.

O golemu opusu tog autora najbolje svjedoči njegova ostavština koja se sastoji od više stotina arhivskih kutija, pružajući nam neizmjerno važne podatke za razumijevanje povijesti hrvatske arhitekture 20. stoljeća. Naime, Freudenreich je nasljednik glasovitog arhitektonskog atelijera Hönigsberg & Deutsch, zahvaljujući čemu je do nas došla vrijedna ostavština dvojice arhitekata, ali i radovi njihovih suradnika kao što su Otto Goldscheider i Vjekoslav Bastl. No također zahvaljujući Freudenreichu do nas je došao i znatan dio opusa atelijera arhitekata Kalde i Štefana za koje će raditi neposredno nakon školovanja, ali i brojnih drugih arhitekata s kojima će surađivati tijekom svog dugoga rada, kao što su Požgaj, Ibler i Planić. Za povijest hrvatske arhitekture djelovanje Aleksandra Freudenreicha od velike je važnosti, no ono što je najbitnije, njegovo djelovanje ona je trajna poveznica kasnohistoricističkog/secesijskog razdoblja hrvatske arhitekture 19. i 20. stoljeća preko atelijera Hönigsberg & Deutsch s protomodernom i modernom prve polovice 20. stoljeća, odnosno razdobljem djelovanja atelijera Freudenreich & Deutsch (1923/40), endehazijskom arhitekturom četrdesetih, socrealističkom izgradnjom kasnih četrdesetih i početka pedesetih s tendencijama druge polovice stoljeća, u kojima će aktivno sudjelovati, kao što smo vidjeli, sve do svoje smrti 1974.

No koja je veza između Veljuna i ranijeg primjera? Jednom riječju neznanje, s jedne strane pojedinca, a s druge strane društvene zajednice, odnosno kolektiva. To neznanje često vodi u banalnost, koja je, da po tko zna koji put citiram velikoga Danila Kiša »jednako nemoralna ako je potekla iz neznanja kao i onda, pogotovo onda, ako je potekla iz kukavičluka«. Žrtva u oba slučaja je, a tko drugi no — graditeljsko nasljeđe.

Krešimir Galović