Tragičnost kulturne samoizolacije

Tragičnost kulturne samoizolacije

Dok se god ne shvati da je publikacija hrvatske knjige na stranim jezicima temeljno pitanje kulturne prisutnosti, dugoročni ulog s dugoročnim rezultatom, ulog siguran i vrijedan, jer ne nestaje niti prolazi poput jednokratnoga kulturnog događaja kratka daha, te knjige neće, bez sve potrebne potpore, nikad dovoljno biti

Na nedavno održanu Forumu o europskoj Hrvatskoj (Europski dom, Zagreb, 25. veljače 2000), posvećenu predstavljanju hrvatske kulture u Europi, tema o knjizi kao mediju kulture bila je središnja i nezaobilazna. Već barem u tom smislu što je iz ideje o njoj potekla i artikulacija cijeloga skupa, posvećena raznim područjima (književnosti, glazbi, slikarstvu itd.). Kao što je pokazala i prigodna izložba od četrdesetak knjiga i časopisa objavljenih na stranim jezicima, na tom području nismo sasvim bez rezultata. No daleko smo od onoga što bismo i morali i mogli učiniti i postići. Neke druge zemlje poput Mađarske i Slovenije na tom su polju odmakle ispred nas. Shvatile su kolika je moć knjige o kulturi u afirmaciji neke zemlje. Zemlja koja se percipira kao kulturna lakše se prihvaća i politički i uopće, napose u Europi. A bez knjige o nekoj zemlji i njezinoj kulturi nema ni njezine potpune kulture, nema ni percepcije te zemlje kao kulturne. Na kraju, usprkos Internetu, elektronskim medijima i svemu ostalom, još živimo u svijetu obilježenu civilizacijom knjige. Krilaticu o »knjizi na umoru« demantira snaga i veličina suvremene industrije knjiga. Ukupni prihod od prodaje knjiga, primjerice u Njemačkoj, Velikoj Britaniji, Francuskoj, mjeri se godišnje desecima milijardi dolara. U Velikoj Britaniji izdano je 1999. više od stotinu i deset tisuća novih naslova. Izdavačka je djelatnost u toj zemlji tolika, da se sve objavljene knjige ne mogu ni izdaleka izložiti u knjižarama. Otuda golema važnost prodaje posredovanjem Interneta, koji omogućuje brzi pristup informacijama o novoobjavljenim djelima i njihovu gotovo isto tako brzu nabavu. I nedavno objavljeno izdanje na engleskom naše opsežne i bogato ilustrirane knjige Croatia in the Early Middle Ages (634 str.), u izdanju AGM-a, HAZU i Ph. Wilson Publishers iz Londona, počelo se najbolje prodavati baš preko Interneta. Zahvaljujući njemu, naslovi poput ovoga imaju mnogo više izgleda da se uoče i prodaju, da izazovu interes na svjetskom tržištu.

Defetistički je i neosnovan prigovor, koji se može katkada čuti, da u Europi ne postoji nikakav interes za hrvatsku kulturu, pa dosljedno tome ni za knjigu o njoj. Kao da bi htijenje da se sustavnije prodre knjigom o Hrvatskoj na stranim jezicima u Europu bila zakašnjela i unaprijed izgubljena bitka. S druge strane, kao da u nas vlada narcisoidna umišljenost o vlastitoj važnosti i veličini, pa onda i o interesu za nas u svijetu. Sudbina bi nam trebala biti da, kao i dosad, budemo i ostanemo više ili manje nezapaženi, jer nikomu nismo baš potrebni. Međutim, ravnodušnost spram manje poznatih kultura manjih naroda, pa tako i našeg, koja se može zapaziti u širim kulturnim krugovima Europe, osim u vrlo malog broja specijalistâ i nekih amatera, u većine su manje rezultat načelnoga stajališta, a više jednostavno neznanja i odsutnosti ili slabosti odgovarajućeg nastupa manjih ili ekonomski i politički manje moćnih naroda na svjetskoj kulturnoj sceni. Postoje naime sasvim sigurno široke zone neispunjenosti, praznine i odsutnosti koje bi se vještim i primjerenim nastupom mogle popuniti koliko na korist tih naroda i zemalja, toliko i na korist stvaranja potpunijega kulturnog krajolika i multikulturalnog mozaika koji je, koliko god bio i moda, ipak barem i (kvazi)načelni trend deklarirane kulturne politike Zapada i demokratskih gibanja danas te praktičkog uvažavanja raznih kultura, nazivalo ih se velikima ili malima. Na kraju, ako se jednog dana mora snažnije oblikovati ne samo Europa mira i suradnje, zajedničke monete i tržišta, nego i Europa kulturâ, nju će kulture manjih naroda morati također obogatiti, bit će neodrživo da ostanu više ili manje nepoznate i zanemarene. Našoj pak hrvatskoj kulturi i njezinim nositeljima ne pripada u tom okviru ni umišljenost ni samoomalovažavanje, ne pristaju im niti su im potrebni nekritički superlativi o sebi, neukusni panegirici i samohvalisanja, kao ni kolonijalni mentalitet, provincijski osjećaj manje vrijednosti, samopodcjenjivanje pa čak i — što je kulturna sramota — ismijavanje samih sebe. To ovaj narod i njegova kultura ne zaslužuju. Na kraju, multikulturalnost nije potiranje, podcjenjivanje ili ponižavanje nacionalnih kultura, nego je — naprotiv — njihovo supostojanje, otvaranje, pa i međusobno prožimanje ili barem upoznavanje i približavanje u poštovanju svih vrijednosti, a ne u njihovu nijekanju.

Imamo li ili hoćemo li uskoro možda imati jasnu i određenu kulturnu politiku o hrvatskoj knjizi na stranim jezicima, napose onoj o našoj kulturi? Kulturnu politiku koja ne bi bila neprimjereno centralistička, ali koja bi bila stimulativna, dobro smišljena i kvalitetna te koja bi, iznad svega, zamijenila dosadašnje veće ili manje mrtvilo na tom području, dosadašnju disperziju i tako skromnih snaga, optimalnom koordinacijom, suradnjom i djelotvornošću svih relevantnih snaga: institucijâ, izdavačâ, autorâ i drugih. Kao što se već sve više i više ističe, s obzirom da je riječ o trajnom zadatku, nisu nam dovoljni kratkoročni pokušaji, nego barem srednjoročni program i nastup, pa čak i posebna zaklada, fundacija, sponzori i, dakako, službena potpora za takvo djelovanje i usmjerenje, u kojem će kvaliteta na svim razinama i u svim segmentima biti vrhunski kriterij. Kulturna klima u Europi postaje sve više takvom da postupno pogoduje pojavi knjiga o kulturi njezinih malih naroda s takozvane periferije ili ruba Europe. Uostalom, razlikujmo konačno provincijalnost i perifernost! Geografska periferija nije i kulturna periferija. A Hrvatska nije na periferiji Europe ni u zemljopisnom smislu. Za neke u njoj, zbog njihova neznanja, ona se tako doživljava u kulturnom smislu. No sa sve većim i svestranijim otvaranjem i približavanjem zauzimat će sve više adekvatno mjesto. O »provincijalnosti« pak ne može biti riječi.

Kao što je netko rekao, Europa je tek u 19. stoljeću do kraja otkrila starogrčku kulturu, a u 21. stoljeću otkrit će hrvatsku. Možda, ali jedino onda ako sama zemlja učini za to sve potrebno. Ističući važnost, neponovljivost i nenadomjestivu, neposrednu vrijednost prezentacije kulture samim njezinim djelima (glazbe glazbom, slikarstva slikom itd.), nezaobilazan je medij kulture riječ o njoj — riječ informativna, kritička, publicistička, stručna i, na kraju, znanstvena, utjelovljena u produktu izdanja, publikacije — jednostavno knjige. No dok se koncert, izložba, kazališna predstava ne tretiraju kao izvor profita, nego kao kulturni događaj koji traži ulaganje i u koji se ulaže, izdavanje se knjiga o kulturi još tretira upravo obratno. A to knjigu dovodi u posve neravnopravan položaj, pogotovo kad je riječ o njezinu nastupu u svijetu. Dovodi je, dapače, na bespuće iz kojega izlaza nema. Dok se god ne shvati da je publikacija hrvatske knjige na stranim jezicima temeljno pitanje kulturne prisutnosti, dugoročni ulog s dugoročnim rezultatom, ulog siguran i vrijedan, jer ne nestaje niti prolazi poput jednokratnoga kulturnog događaja kratka daha, te knjige neće, bez sve potrebne potpore, nikad dovoljno biti. Ona bi trebala postati jedan od ciljeva i ponosa naših najviših znanstvenih i kulturnih institucija i same kulturne politike, stvar razumljiva sama po sebi, medij kulturne komunikacije s Europom i svijetom. Za tu knjigu ima, na kraju, u nas dovoljno mogućnosti i snaga, pa bile i skromne, da odgovore izazovu, šansama i otvorenom prostoru stranih (potencijalnih) izdavača i/ili suizdavača. Izdavali i malo, morali bismo izdavati redovito.

Na gore spomenutom skupu iznesena žalosna anegdota na svoj je način i kulturna sramota i svjedočanstvo o razini kulturne (ne)svijesti nekih u nas, ali i o monumentalnoj nebrizi i o koječemu drugom: na traženje nekih američkih nakladnika da im se predlože naše knjige koje bi objavili na svom tržištu, na engleskom, nijedan od naših izdavača koje su kontaktirali nije im ni odgovorio. Ozbiljnost ustanove iz koje je došla ta informacija svjedoči o njezinoj gotovo tragičnoj pouzdanosti. Pa ipak, prostor za hrvatsku knjigu u Europi i svijetu postoji. Ako se s njom neće moći tamo s domaćim izdavačima, moći će se sa stranima. Novost tematike i kvaliteta opreme i sadržaja, aktualizacija i kontekstualizacija hrvatske kulture u Europi dovoljni su razlozi da te izdavače zainteresiraju, barem neke, što je i dovoljno. Odjek spomenutog izdanja o srednjovjekovnoj Hrvatskoj možda je putokaz jednom tek početom hodu, koji nam pak krči pravi put u budućnost.

Ivan Supičić