SVIJETLIO JE U TMINI

SVIJETLIO JE U TMINI

Jure Kaštelan imao je nešto od Diogena iz Sinope: svojim je djelovanjem promicao sokratovski pojam samodovoljnosti sve do unutarnje askeze, vjerovao na tragu Antistena da identitet posjeduje samo pojedinačnost, a glede svakodnevnih istina ogoljivao ih je do jasna ciničnog uvida. Nipošto zločesti cinik naših dana, nipošto praktičar proizvoljna čina, i ponajmanje bezbožnik surovih ateističkih vremena, svoj je »boravak u bačvi« suvremenosti poimao kao prijelazno povijesno stanje, koje će, mislio je, kad-tad izaći na dobro. A dobro je zasad onkraj naših sudova, kao što je svjetlo istine onkraj aktualne logičnosti. Vjerovao je u kozmički obuhvatan smisao svijeta i u pojedinčevu vjernost samome sebi. »Budi vjeran!«, bile su zadnje riječi upućene meni osobno. Znalo se, svi su jasni znaci bili na nebu, da se približuju apokaliptični dani, pa je tu rečenicu iz prvog poglavlja Otkrivenja imao potrebu uputiti nekomu, za koga je pretpostavljao da će biti vjeran zajedničkom nauku, zajedničkom poslu, posebice zajedničkim svjetonazornim pretpostavkama što ih je diljem stoljeća pronosila hrvatska književna riječ. U nju je pak vjerovao fanatičnom odanošću.

Rodio se Jure Kaštelan 18. prosinca 1919. u Zakučcu kraj Omiša, na desnoj, poljičkoj Cetini, između vrletnih masiva Mosora i Biokova. Klasičnu, sjemenišnu gimnaziju polazio je u Splitu, a od 1938. studirao je jezike i književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Godine 1940. objavljuje u vlastitoj nakladi, s ilustracijama Ede Murtića, svoju prvu zbirku pjesama Crveni konj. U Drugom svjetskom ratu, bivši izravno ugrožen od strane talijanskih okupatora, sudjeluje u obrani domovine kao pristaša lijevih snaga. Poslije rata nastavlja silom prekinuti studij, te obavlja niz uredničkih i književničkih dužnosti. Doktorirao je 1955. disertacijom o lirici A. G. Matoša, svakako prvom cjelovitom pretragom opusa do tada samo obožavana, ne i ozbiljno proučavana hrvatskoga pjesničkog genija. Od 1949. radi isprva kao asistent, zatim kao docent pa profesor teorije književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nekoliko je godina proboravio u Parizu, gdje je na Sorbonni bio profesor hrvatskoga jezika. Na odsjeku za kroatistiku dugi je niz godina bio predstojnik Katedre za teoriju književnosti, koju je uostalom tvorno i utemeljio. Umirovljen 1980, postao je redovnim članom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Smrt ga je zatekla na mjestu ravnatelja Instituta za književnost i teatrologiju HAZU.

Kao što je iz ovoga kratkog nacrta razvidno, Jure Kaštelan bio je osoba koja je u sebi sjedinjavala umjetnika riječi, sveučilišnog profesora i marljiva javnog djelatnika. Temeljna oznaka njegova pjesništva bila bi: poeta doctus, učeni pjesnik, i po tome na tragu onih najvećih. Umro je 24. veljače 1990, u osvit stvaranja hrvatske države, koju je očekivao s velikom nadom.

Nije dosad što bitno rečeno, ali, čini mi se, ipak razumljivo. Znamenita je anegdota, koju je njegov nasljednik duboko uvažavao, da će, bude li što važno, reći glasnije. Ticalo se to, glede odgovora, onih, koji su držali, da se najotajnije istine književnosti i njezine teorije mogu reći »glasnije«. Naravno, ovdje potpisanome nisu ni u primisli oni (većinom: one), koji su mislili (mislile), da sveučilišni profesor mora vikati, poput kakva pučkog tribuna, komunističkog upravitelja stostruko postavljenih mikrofona, ili jednostavno pop-pjevača. Ne! Jure Kaštelan jednostavno je držao — a njegov nasljednik na Katedri već je četvrt stoljeća svjedokom — da književnost, pa ni njezina teorija, nisu podvrgnuti buci svakodnevice, primitivnu promišljaju aktualne politike, odnosno puranskom (srpski: šiljokuranskom) prepotentnom osobnom stavu. Rečeno suvremenom književnoteorijskom mišlju: nije držao do »teorije percepcije«, ukoliko bi ona držala da je sav smisao književnosti u »kristalizaciji u subjektovu primateljskom činu«. Kaj god, rekao bih i ja, njegov izravni nasljednik na »radnom mjestu«. U književnost je vjerovao vjerom sljedbenika smisla što se slabosti ljudskoj nadaju kao otajni znaci nekog višeg pošiljatelja jezičnih, i svakih drugih, prirodnih i umjetnih, oblikovanih znakova.

Sabrana djela Jure Kaštelana, raspoređena u četiri knjige, a potpisani ih je famulus sastavljao zajedno s prezaslužnim direktorom nakladne kuće »Globus«, Tomislavom Pušekom, pune četiri godine, sadrže njegovo pjesništvo (I. knjiga), njegovu prozu (II.), i njegove znanstvene rasprave i studije (III. knjiga). Četvrtu će, knjigu književnih i likovnopraktičnih članaka i eseja, ujesen dovršiti potpisani Velikanov učenik, suoblikovatelj knjige Tonko Maroević, i, glede Kaštelana nezatajivo zaslužan, Anđelko Novaković. Držim da će Kaštelanova Djela, po prvi put, s nešto možebitnih a nehotičnih pogrešaka, biti podastrto svim čitateljima hrvatskoga jezika. U tuzemstvu i (bar) slavističkom inozemstvu.

Radi budućih, ipak valja reći, da je Jure Kaštelan velikan hrvatske kulture iz više motrišta. Prvo, bio je pjesnik jednog od najzanimljivijih opusa (i poetika) hrvatskoga dvadesetog stoljeća. Drugo: bio je prozni i dramski pisac, o kojemu nije u povijesti hrvatske proze i drama rečeno ma doslovce ni riječi, a bio je na početku svih avangardnih težnja pedesetih i šezdesetih godina. Mnogi su ga, jednostavno rečeno, imitirali, i postigli nezasluženu (hrvatsku, ako je to nešto) književnu slavu. Treće, bio je promotor znanosti o književnosti pedesetih godina — u škvadri s Aleksandrom Flakerom, Zdenkom Škrebom, Viktorom Žmegačom, tek nešto mlađim Stankom Lasićem, Milivojem Solarom, Franom Čalom, Krunoslavom Pranjićem i nekolicinom tek s prostornih razloga nespomenutih kolega — koji su hrvatsku znanost o književnosti, bar u europskim slavističkim okvirima uzdigli na razinu vrlo relevantne duhovne djelatnosti rođene na europskom tj. hrvatskom prostoru. Četvrto, Jure Kaštelan bio je jedan od najznačajnijih, a najtiših, hrvatskih kulturologa, jedan od onih koji su svoje fenomenalno znanje znali pokazati koliko u skromnu ambijentu kakva buffeta toliko u veleučenim Akademijinim prostorima, u prostorima Društva hrvatskih književnika, u fakultetskoj predavaonici, ili u svom sveučilišnom (danas mojem i Bitijevom) kabinetu. I peto, Jure Kaštelan bio je otajni promotor mnogih hrvatskih i katoličkih projekata, u vrijeme kad su protustožerne totalitarne struje bježale od Boga kao od crnoga vraga. A taj bijeg od metafizičke supstancije mnoge je ljude doslovce koštao života: ili bar nešto uzalud potrošenih godina.

Neka Djela Jure Kaštelana budu njemu vječan spomenik u hrvatskoj kulturi, a nama, njegovim sljedbenicima, jasan putokaz u poimanje čovjeka, bližnjih, naroda, društva, i, nipošto na kraju, Boga kojemu je s punim povjerenjem, pred deset godina, predao svoju čistu dušu.

Ante Stamać