Suspicion

Coco Montoya, Suspicion, Alligator Records/Dancing Bear, 12 pjesama/55 min.

Coco Montoya nova je zvijezda na američkom nebu bijelih rock-blues-gitarista koji se, najprije preko nastupa, uspinju prema tržištu. Tako bi to, uostalom, svagdje i trebalo biti. Ima više od dvjesto nastupa godišnje, i to od malih klubova do velikih blues&jazz festivala. U njegovu slučaju jazz možete zanemariti. Coco je roker koji je stil ispekao slušajući Erica Claptona. I to iz najrazličitijih faza. Cream, rad s Bluesbreakersima ili solo projekti. Sve je to Coco vrlo dobro savladao. Naravno na Stratocasteru. Osim toga nije mu stran ni blues. Pjesma I Need Love In My Life počinje, pazi sad, Stones riffom da bi ubrzo krenula, nošena ritam sekcijom i duhačima u sweet-soul-music plesni broj. Na ploči se tako smjenjuju razni utjecaji, od blues-balada Nothing But Love ili čistih rock-pjesama Don't Take It Personally. Coco, ne shvaćaj to osobno, ali sve je s tvojom pločom u redu. Osim pjevanja. Jednostavno, Coco Montoya dobar je gitarist. Kreće se dobro u okviru svojih mogućnosti. Pjesme bi mogle biti čak i komercijalne. Treba mu samo pjevač i karijera od koje se može solidno živjeti mogla bi početi. Za sada je cijenjen među kritičarima. Ali to ni jednom artistu nije dovoljno. Treba urlik publike. Na to Coco još mora malo pričekati.

Krešimir Blažević