Stupica — Godot

Veliki slovenski redatelj bio je posljednji kazališni stvaralac koji je Drami našeg središnjeg kazališta utisnuo autorski pečat. I poslije njega bilo je u HNK velikih predstava, ali nikada cjelovito povezanih trajnijih kazališnih promišljanja

Čini se da je bolji običaj u hrvatskom glumištu prije slaviti nečiju smrt, nego rođenje, pa su tako ovih dana u Hrvatskom narodnom kazalištu obilježili 30. obljetnicu smrti velikog redatelja Bojana Stupice koji je, zaduživši svojim genijem ne samo slovenski, nego i mnoge druge južnoslavenske teatre, dao značajan doprinos naročito našoj središnjoj kazališnoj kući. Na sreću, njegove se obljetnice poklapaju: rođen je 1910, a umro 1970. godine. Zbog toga ovaj zapis posvećujem 70. godišnjici početka životnog puta velikog kazališnog umjetnika koji je kao dugo rasprskavajuća raketa bljeskao na ovim kazališnim nebesima, zasuo sjajem mnoge kazališne sredine u kojima je djelovao i onda brzo zgasnuo, ostavivši sjećanje na svoju genijalnost, ali niti prave škole niti nasljednika.

Stupica je bio u svakom pogledu univerzalan kazališni umjetnik. Već kao student u Ljubljani osnovao je Teatarsku komornu družinu "Obraznikov", u kojoj je režirao i glumio sa Savom Severom i Vladimirom Skrbinšekom. Za svoju družinu prevodio je i tekstove. Usporedo s kazališnom djelatnošću završio je studij arhitekture. Bio je scenograf gotovo svih svojih predstava, ali i kazališni arhitekt: projektirao je zgrade Ateljea 212 i male scene Jugoslovenskog dramskog pozorišta u Beogradu.

Kao što nije imao nasljednika, Stupica nije imao ni pravih kazališnih uzora. Bio je redatelj osebujne i strasne teatralizacije, nadahnute ekspresionizmom i kazališnim načelima Stanislavskog i Vahtangova. Njegove režije odlikovale su se iznenađujućim i začudnim mizanscenskim rješenjima, punim dinamike i slikovitosti.

Stupica je za svoje vrijeme najviše bio inovativan po tome što je smatrao da dramski tekst na sceni zadobiva nove, drukčije vrijednosti od onih koje ima u čitanju, odnosno kako ga je autor napisao. Zbog toga je tražio svoje redateljske razloge da ga postavi u osobnoj vizuri gledanja, koja je nerijetko presezala i u dramaturške intervencije u tekstu.

Premda je dijapazon Stupičinih dramskih interesa bio izuzetno širok, u njemu je prevladavala suvremena dramatika, naročito ruskih autora. Već 1932. u Mariboru postavlja Bez trećega Milana Begovića. Zbog smionih redateljskih intervencija predstva je loše prošla, ali se, začudo, neobično svidjela autoru.

Otada datiraju Stupičine veze s hrvatskim glumištem. Osim Begovića, režirao je i drame Vojnovića i Marinkovića. Premda se držao Fotezove obrade Držićeva Dunda Maroja, pridonio je ponešto i svjetskoj afirmaciji našeg najvećeg komediografa. Ipak, najviše ga je kao dramatičar zaintrigirao Krleža, začudo ne njegov rani teatar, nego gotovo isključivo glembajevski ciklus (Aretej je jedini izuzetak). Svakoj drami te trilogije vraćao se po nekoliko puta. Režirao ih je u Ljubljani, Mariboru, Beogradu i Zagrebu. U njegovim predstavama Severova i Skrbinšek postali su veliki krležijanski glumci. I sam se u mladosti želio okušati u ulozi Lenbacha. Bio je već oglašen u podjeli, ali nikada nije nastupio.

Stupica je među prvima shvatio da Leda nije tiha drama nego urnebesna komedija, pa ga je 1953. beogradska kritika napala zbog formalizma. U zagrebačkoj verziji 1962. pokušao je tu komičnu dimenziju razviti do apsurda, pa je Krleža za potrebe te izvedbe proširio "pijanu scenu" između Aurela i Urbana.

Krležu je naročito popularizirao u Mađarskoj. U Budimpešti je od 1958. do 1965. postavio sve tri drame u najuglednijim kazalištima: Narodnom, "Madáchu" i "Katoni". Za potrebe prve predstave, Krleža je za Glembajeve nadopisao uvodnu sliku, u kojoj je Stupica razigrao pedesetak statista, a Ledu radi sa znatnim dramaturškim intervencijama. Glembajeve režira i u Poljskoj, u Łodzu 1959.

Stupičine veze s hrvatskim kazalištem nisu trajne, ali su važne. Osim u Zagrebu, režirao je u Osijeku i Splitu (gdje se pamti njegova predstava Weissova Marat/Sadea). Prvi put u Zagreb dolazi pred rat 1940. i njegove dvije režije postižu zapažene uspjehe, ali njegovo slavno zagrebačko razdoblje je od veljače 1955. do studenoga 1957, kada je bio direktor Drame HNK.

Ta kratka, ali velika ljubav dogodila se zbog obostrane krize. Stupicu je konačno iznervirala beogradska intelektualna čaršija i on je odlučio napustiti Jugoslovensko dramsko pozorište. Nakon odlaska Gavelle u Zagrebačko dramsko kazalište, u Drami HNK nedostajalo je snažne umjetničke ličnosti koja bi okupila ansambl i osmislila repertoar. U takvoj situaciji Stupica je sa suprugom Mirom dočekan u Zagrebu kao kazališni Mesija.

I on se takvim i pokazao. U dvije i po godine režirao je deset predstava (najslavnije su Shawova Sveta Ivana, Marinkovićeva Glorija, Goldonijeve Ribarske svađe, Brechtov Kavkaski krug kredom i Optimistička tragedija Višnjevskog), ali je obnovio kazališni ansambl mladima s Kazališne akademije, na kojoj je predavao režiju, angažirao mlade redatelje i scenografe, popunio tehničku službu. Pokazao je kako snažna umjetnička ličnost ne radi samo predstave, nego promišlja kazališni pogon u potpunosti, vodeći računa o svakome njegovom djeliću.

Stupica se nakon povratka u Beograd vraćao povremeno u Zagreb sve do 1962. Njegovo djelovanje u HNK ostat će u povijesti naše najstarije kazališne kuće zapamćeno kao "Stupičino razdoblje". Podsjećanje na godišnjice njegova rođenja i smrti budi i pomalo tužan osjećaj. Stupica je bio posljednji kazališni stvaralac koji je Drami našeg središnjeg kazališta utisnuo autorski pečat. I poslije njega bilo je u HNK velikih predstava, ali nikada cjelovito povezanih trajnijih kazališnih promišljanja. Zašto je tome tako mora biti predmetom raščlambe naših ukupnih novijih kazališnih prilika. Dokad će taj nesretni HNK čekati svoga novog Stupicu — Godota?

Dalibor Foretić