Stoj!

Tko ide?

S partizanskim glumačkim družinama

Na pragu proljeća 1944. i sedamnaestoga rođendana, kao najmlađi i novopečeni član Kazališne družine »Ivan Goran Kovačić«, pješačio sam strmom, blatnjavom cestom pored seljačkih zaprežnih kola natovarenih prtljagom, rekvizitima, garderobom i scenografijom partizanske kazališne predstave. Stari Mimo je, kako nam je rekao, »dobio direktivu od Mjesnog narodnooslobodilačkog odbora da stavi svoje vlasništvo, odnosno konja Liska, zajedno sa zaprežnim kolima, na raspolaganje Kulturi, odnosno rečenomu KUD-u, odnosno Ivana Gorana Kovačića družini, za potrebe širenja kulturno umjetničke djelatnosti u narodu i šire, kao sastavnog dijela borbe naše nepobjedive Narodnooslobodilačke armije protiv fašističkih zavojevača i okupatora naše popaljene zemlje«. Upregnuo je Mimo jadnu lipsalu živinu u ta partizanska »Tepsisova« kola. Lisko je jadno izgledao, kao vlastiti kostur na kojemu se koža smežurala kao pečena jabuka, jedva je vukao kola, činilo se kao da će svaki čas pasti. Stari je Mimo ispod sijeda brka nalik na strnokos jedva čujno sam sebi u taj strnokos mrmljao: »E, jadne li kulture kad je spala na mog Liska. Što nisu našli kulturi boljeg, mlađeg konja... E, nećeš, hoćeš moga... Babu mu i boga... A lijepo sam im reka, na tom njihovom Narodnom odboru. Nije moj Lisko za narodne zadatke. Duša me boli, drugovi i drugarice, kada ga pogledam. Ne može više, odslužio je svoje. Što niste digli revoluciju kad je još moga, babu mu i boga... E, jok... i eto ti ga sad. A oni meni... Stari, pazi što govoriš. Vidim, ne uvažava se žalba... prvo izvrši, pa se onda žali... E, jebem ti sunašce žareno koje me grije... Krušnu ti mrvu... (To ja sebi. Ne njima. Znamo mi s kim imamo posla. Nismo od jučer.) E moj Liskane, rano moja, htio sam te osloboditi od ove muke i čemera, ali... neš ti, babu im i boga, ne fermaju me... Ko vele, stari, samo ti trkeljaj. Nećemo u defenzivu, nema šturca... Što je, Lisko, Liskane, stao si... Vidim, stojiš, nisam slijep«. Lisko je zakopitao kopitima prednjim, zagrebao po zemlji kao da se hoće ukopati, kao da daje znak Mimu da neće dalje. Čovjek i njegova životinja razumiju se nekim unutarnjim, tajnim razumijevanjem, poznaju se dobro... »Znam te ja dobro, moj rođo, rođeni, otkako smo zajedno«, obrati se Mimo Lisku s nekom lukavošću ne bi li ga namamio da krene, pa pokušava konjskim jezikom: »Ajmo... Oho — ho, eha, oha...« kao da ga zaustavlja, kao da ga je on, Mimo zaustavio... pa onda: »Hija, moj Liskiću... bista... bista... bista, hot, Liskiću...« Ali Lisko ne ferma svoga čovjeka, stoji i stoji, ni makac. Pogladi Mimo Lisku njušku, pruži joj dlan, Lisko ga obliznu. Vidi se, Mimu zaiskrila suza u oku, pa da se ne bi pomislilo da on tu nešto... ko baba... babu mu i boga, obrati pažnju na svoj nos koji je, evo na, počeo sliniti, i zaglavio ga između kažiprsta i palca te uz njihovu pomoć izbaci žutu žitku gvalju na zemlju i pljune na nju... »Uh, bogati... nahladio sam sa... ma da mi je samo znati đe sam se to nahladio... krušnu mu mrvu ljubim... Ajmo, ajmo, Liskane jarane... moramo, nema nam druge... Ovo su naši glumci narodni... imaju prestavu navečer. Moramo stići il hoćeš il nećeš, prije nego mrak mrkne. To su ti, brate moj, glumci... za ove svakake komedije... razumiješ ti mene... komedije za narod... da narodu bude lakše, babu mu i boga... komedije diferenciraju i... ovoga, prakticiraju... ajmo, moj Liskiću... ne bacaj me u katastrofu... hija... hija hot...«

Lisko ne ferma svoga čovjeka, ne miče se... stoji kao hrpa jada. Okupili smo se oko Mima i Liska, nitko ništa ne govori, čekamo ishod te neugodne statične situacije u tišini. Uto Štijef harmonikaš počne lagano prstima preludirati po Lijepoj campanelli na harmonici. Štijef je harmonikaš družine i epizodist glumac. U pauzama, između predstava ili za odmora nakon dugih pješačenja on ima naviku da za svoje zadovoljstvo zasvira na harmonici neki šlagerčić gotovo ilegalno i, evo, sada je počeo preludirati po Lijepoj campanelli: O Campanella bella tu sei la reginella... kad li ga komesar Mate prekine: »Daj, bogati, Štijef, prestani, konkretno, s tim pijukanjem...«, a Štijef, da dokaže da on ne svira ozbiljno taj šlagerčić, nego tako, više za šalu, i da pokaže da je na borbenoj liniji, počne svirati fortissimo: Vintovačka bjej... Vintovačka bjej... Krasnaja vintovačka fašistov ne žaljej... Komesar Mate razvuče usne u uvježbani blagi osmijeh koji sve razumije, a ponešto i prašta, pa se obrati Štijefu drugarskim tonom: »Dobro, dobro, Štijef, nego drugovi, konkretno, nema nam druge u novonastaloj situaciji nego da istovarimo kola i sami ponesemo materijal.« Istovarili smo kola i ponijeli drugarski raspodijeljen materijal na leđima ostavivši Liska i Mimu nasred ceste...

Već se bilo dobrano zamračilo kad se na ulazu u selo prodere grleni glas iz tame: »Stoj! Tko ide?«

Komesar Mate odvikne: »Kazališna družina... Glumci.«

Grleni glas iz tame: »Kazališna družina naprijed! Glumci stoj!« Nije nam bilo jasno trebamo li ići naprijed ili stati, ali budući da je komesar pošao naprijed i objasnio stvar, mi glumci pošli smo za kazališnom družinom.

Izvodili smo šareni program, koji se sastojao od raznih točaka. 1. himne: Hej Slaveni i Lijepa naša. 2. Govor komesara o političkoj i vojnoj situaciji na fronti i šire u svijetu i našoj političkoj situaciji i situaciji na fronti. 3. Recitacija (drugarica koje je recitirala partizansku pjesmu pod trećom točkom zvala se drugarica Treća Točka). 4. Sluga Jernej I. Cankara (kratki prizor). 5. Dvanaest seljaka iz seoca Hun-Li (zborna recitacija uz gitaru i harmoniku). 6. O puško moja, o torbo ti (recitacija). 7. Što nam radi Dido stari (pjevački zbor i solo tenor). 8. Na Kordunu grob do groba (pjevački zbor i scenska ilustracija: majka pred križem). 9. Dva domobrana (šaljivi skeč). 10. Mitraljeza (pjevački zbor). 11. Majka od Čapeka (kratki prizor). 12. Nabrusimo kose (pjevački zbor) itd. Ples i zabava do zore.

Moj je repertoar bio O puško moja, o torbo ti, Majka pravoslavna od Nazora i Sin u Čapekovoj Mati. Tenor družine i bivši bankovni činovnik Slavko (s nezgodnim imenom) i još nezgodnijim prezimenom, Pavelić (Nomina sunt odiosa), za razliku od čistih imena i prezimena u kazališnoj družini, pričao mi je o predstavama u Hrvatskom narodnom kazalištu, operama i dramama, o velikim glumcima: Podgorskoj, Kraljevoj, Dujšinu, Strozziju, Strahinji Petroviću, Ljubiši Jovanoviću, o komičarima Laurenčiću, Ciliću, o Karamazovima, Faustu... Uvjeravao me da ću i ja jednog dana u toj Velikoj kući biti (dodao sam: ili ne biti)... Noću smo prelazili prugu kod Zdenčine prema Pisarovini i Topuskom, na putu prema Kongresu kulturnih radnika Hrvatske. U Glini sam vidio Laurenčića i Cilića i Dragu Ivaniševića, budućeg direktora Zemaljske glumačke škole. I buduće glumačke kolege: Krču, Lastu, Šerementa, Irenu Kolesar, Majetića. U Glini nakon tromjesečnoga glumačkog kursa bio sam prekomandiran u Družinu »August Cesarec«. S »Augustom Cesarcem« dospjeli smo u Trst. Iz Trsta nas istjerali engleski saveznici. Odmah poslije rata zagrebačke ulice orile su se povicima: Trst je naš. Život damo, Trst ne damo!

Dugo vremena nakon rata, kaže mi jedan partizanski drug: »Znaš li ti da sam ja, kad je rat završio, plakao kao ljuta godina. Uplašio sam se mira.« A ja sam se, ludo, smijao od sreće...

I tako smo dočekali kraj rata i početak mira u plaču i smijehu.

Pero Kvrgić