Stanje autoričine duše

Olga Ivezić Lozančić-Rosanda, Imota. Povijesna pripovijest iz XVIII. vijeka, prir. Milan Glibota, Matica hrvatska, Imotski, 1999.

Tradicija tiskanja manje znanih imena s područja literature, znanosti i umjetnosti, čiji literarno-znanstveni doseg tek nailazi na prosudbeno vrednovanje, intenzivno se nastavlja u Izdanjima Matice hrvatske Imotski. Glavni urednik istoimene biblioteke, a ujedno i priređivač tekstova onih autora čije je podrijetlo ili književno-znanstveni rad vezan uz sredinu Imotske krajine, priredio je za tisak tek dijelak književne ostavštine omiške književnice, slikarice i prevoditeljice Olge Ivezić Lozančić. Temeljni podaci o književnici samoj čitateljima se nude u predgovoru knjige. Želja za širenjem horizonata vlastita znanja, kao i težnja za detaljnijim upoznavanjem ondašnjih europskih strujanja u literaturi i znanosti o književnosti uopće, odvela je Olgu Ivezić Lozančić na talijanska sveučilišta, u Padovu i Firencu. Prema svjedočenju njezina nasljednika, ali isto tako prema bogatoj korespondenciji, uočava se važan podatak da je njezina kuća u Omišu bila živo literarno susretište onodobnih velikana svjetske književnosti — nobelovci Alberto Moravia i Salvatore Quasimodo bili su česti i uvijek dragi gosti njezina doma. S literarnim radom Olge Ivezić Lozančić najprije se upoznajemo čitajući sačuvane dijelove njezina dnevnika koji je pisala kao devetnaestogodišnja djevojka (1914-1915). Plod njezinih intimnih preokupacija nastaje u književnoj vrsti intimnoga dnevnika koji je »u opoziciji spram onih koji se bave širim krugom događaja te pretendiraju na vjerodostojnost i iscrpnost u svojemu prikazivanju (A. Zlatar)«. Što autorica želi postići dnevnikom, odnosno koji su uzroci njezina (literarnog?) stvaranja, otkriva se rečenicama — dnevnik je »pohrana mojih najskrovitijih misli« / »svaka će (stranica dnevnika, op. B. K.) nositi jednu možda sitnu pričicu života, jedan plod njegova stabla, pa bio sočan i zreo ili trul i zelen«. Autorica piše o stanju svoje duše, pretresa vlastitu nutrinu i dovodi je u vezu sa stanjima u prirodi, koja neće uvijek biti u skladu s romantičarskom poetikom, usput komentira pročitanu lektiru (spomenimo samo Björsona, Garborga, Lörena i Ibsena), ali uvijek nastoji protežirati credo budućih literarnih nagnuća — isticanje vjere, istine i morala — prenoseći to na vlastite likove. Njezin dnevnik obiluje ugođajnim prizorima (sunce zapada, tišina se prostire, padaju večernje sjene, zvijezde se sastaju na noćni sastanak), a za nju je svijet dolina suza. Pedesetak dnevničkih zapisa objavljenih u knjizi govori o teškom položaju mlade, umjetnički nadarene žene, čiji se svjetonazori teško provlače u skučenoj i konzervativno obilježenoj sredini. Najveći problem na koji devetnaestogodišnja djevojka nailazi leži u činjenici što nitko ne shvaća, osim njezina oca, njezinu unutarnju snagu i potrebu za literarizacijom zbilje — to se najdojmljivije zapaža u onome dijelu kada je, šećući prirodom, otkrila potok i o njemu stvorila priču. Dnevnički zapisi Olge Ivezić Lozančić čitateljima otkrivaju mladu i senzibilnu ženu koja već ima prilično izgrađena životna stajališta, kao i snagu uma i srca.

Drugi, u tehničkom smislu, ne tako uspio književni predložak, autorica nudi u povijesnoj pripovijesti iz 18. stoljeća, smještajući radnju na prostor Imotske krajine. Povijesna tema oslobađanja Imotske krajine od Turaka 1717. pisana je na temelju raspoložive joj povijesne građe. Poticaje odabiranju spomenute teme autorica je dobila od fra Kleme Bušića iz Vinjana Donjih, koji je u časopisu »Jadranska vila« objavio kraći spjev Oslobađanje Imotske krajine od Turaka 1717. g. Osnovna narativna potka tiče se sukoba Turaka i kršćanskoga puka koji glavni oslonac pronalazi u franjevačkom svećenstvu. Kratkim i jednostavnim rečenicama te gnomskim izražavanjem kačićevskoga tipa autorica impregnira tekstovni diskurs. Iako se dokida granica između historiografije i fikcionalizacije, ipak je dobrim dijelom sačuvana poetika klasičnoga povijesnog romana, a najizrazitija je u crno-bijeloj tehnici karakteriziranja likova. Jedinu iznimku čini Turčin Ejub, koji je pošten i častan mladić, nositelj svih pozitivnih vrijednosti, ali zaljubljen u kaurku Katicu. Ljubavna priča o Ejubu i Katici, kao najzanimljiviji dio narativnoga iskaza, završava se najprije Ejubovim pokrštavanjem, a tek kasnije njihovim vječnim zbližavanjem.

Sadržajna strana, nažalost, prevladala je nad formalnim zadacima koje žanr novopovijesnoga romana ili pripovijesti mora zadovoljavati. I, na kraju, valja pohvaliti priređivača teksta što u povijesnoj pripovijesti, kao i u dnevničkim zapisima, nije mijenjao pravopis koji je autorica poštivala i što nije ulazio u promjene piščeva jezika.

Boris Kuzmić