Spomenar topline

Spomenar topline

Milan Fizi rođen je 1904. u Pakracu. Školovanje mu je prekinuo Prvi svjetski rat. Nakon rata završava trgovačku školu u Zagrebu.

Kao aktivni sportaš (planinarenje i skijanje) već dvadesetih godina započinje sa snimanjem prirode i krajolika. Član je turističkog društva Prijatelj prirode, gdje osniva fotosekciju. Oko godine 1930. počinje se baviti i filmom. Već godine 1935. kao vrsni snimatelj zastupnik je i demonstrator tadanjih najpoznatijih europskih tvornica fotoopreme i materijala.

Od godine 1934. član je Fotokluba Zagreb. Pripada fotografskom krugu tada poznate zagrebačke škole. Izložbenom se djelatnošću bavio od godine 1934. pa do 1952.

Osim na kreativnom izložbenom planu Fizi je bio naš istaknuti pedagog. Od 1948. do 1972. bio je nastavnik za fotografiju, optiku i film na Optičkoj školi, Kinematografskom tehnikumu, Obrtnoj školi te Školi primijenjenih umjetnosti, sve u Zagrebu.

Milan Fizi pisac je brojnih stručnih članaka kao i knjiga iz područja fotografije. Od prvog članka, koji je objavio 1934. u »Galeriji«, koju tada izdaje Otokar Hrazdira u Ivancu, objavio je više od osamsto raznih stručnih napisa. On je pisac Male foto biblioteke (18 knjižica) s ukupnom nakladom oko 360.000 primjeraka. Također je pisac izvrsne knjige, fotoudžbenika o fotografiji i fotografskim postupcima pod naslovom Fotografija. Ta knjiga doživljava nekoliko izdanja po deset tisuća primjeraka.

Milan Fizi bio je veliki kolekcionar fotografskih predmeta i fotografija, koje nesebično daruje Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu.

Umro je 1976. u Zagrebu.

Vladko Lazić

Milan Fizi pripada generaciji fotografa koju doista možemo smatrati tvorcem najljepšeg što se dogodilo u razvoju naše fotografije. Pripadnik zagrebačke škole, odredit će svoj interes kao neprestanu borbu za sliku, onu fotografsku, čistu i jasnu, koja ima jasnu poruku. Umjetnik, pedagog i pisac — lijepi dar prirode jednom čovjeku. Cijeli život vezao je uz fotografiju, stvarajući slike koje i danas doživljavamo kao nešto posebno i istraživalački zanimljivo. Slike su to njegova odnosa prema životu, prepune toplih poruka i želje da i naš život učini bogatijim i ljepšim. Sve što je iza sebe ostavio doživljavamo kao veliki spomenar, kao zbirku uspomena na vrijeme i događaje koje je bilježio kamerom za neko drugo sutra. Prisjećanja su to na njegovu vitalnost, na njegove želje da nam dočara prostore i vrijeme, otkrivajući i uvodeći nas u ambijente koji su svakodnevno bili predmetom njegova interesa. Kao pravi predstavnik svoje generacije nastojao je, na gotovo komorni način, evocirati vrijeme, a pritom biti jedan od promotora izraza koji je hrvatsku fotografiju uveo u veliku svjetsku obitelj fotografske umjetnosti.

Uživajući u ljepoti prirode, u njezinu prenošenju na druge, u nesebičnu darivanju vlastitog talenta i dosega naučenog, pretvorio je svoj svijet u novu pozornicu. Pozornica je to pravoga života, ponekad gruba, ponajviše lijepa, ali nadasve zanimljiva i vrijedna.

Zdenko Kuzmić