Solidna kompilacija

Solidna kompilacija

Bečka škola povijesti umjetnosti, Biblioteka Civitas, Barbat, Zagreb, 1999. izabrala i prevela, Snješka Knežević

Knjige s umjetničkom tematikom u svakom su civiliziranom društvu uvijek dobrodošle. Posebice ukoliko su u njima teoretski tekstovi. Tako je nedavno u Zagrebu u izdanju izdavačke kuće Barbat, u biblioteci Civitas, objavljena knjiga Bečka škola povijesti umjetnosti u kojoj je tekstove izabrala i prevela Snješka Knežević, priznata povjesničarka umjetnosti.

Bečka škola povijesti umjetnosti jedan je od najbitnijih čimbenika razvoja povijesti umjetnosti kao moderne znanosti, koja je itekako imala odjeka u našoj povijesnoumjetnčkoj znanosti. Nove metode i načela istraživanja, preispitivanje i prevrednovanje umjetničke tradicije i baštine glavni su pokretači škole izrasle unutar katedre povijesti umjetnosti bečkoga Sveučilišta u drugoj polovici prošlog stoljeća. Sudjelujući u popisu spomenika, izradbi skupnih kataloga i opsežnih izdanja izvora bitnih za poznavanje umjetnosti, pisanje povijesti stilova i projekata univerzalne povijesti umjetnosti te nastojanja da se povijest umjetnosti zasniva na spoznaji pojedinih umjetničkih djela, bečka škola u potpunosti se odvaja od tadašnje vladajuće teorije uspona i padova kako u povijesti, tako i u umjetnosti.

Nekoliko činjenica utječe na stvaranje i razvoj škole. To je, ponajprije, načelo autopsije u određenju umjetničkog djela i točno čitanje izvora koje omogućuje konstrukciju pravilnog smještanja pojedinog umjetničkog djela unutar podcijenjenih i neprotumačenih razdoblja. Nadalje, kontinuitet umjetničkog stvaralaštva te neprestane stilske mijene umjetničkog izričaja unutar različitih povijesnih i kulturnih okolnosti razlog su, kako tvrde najvažniji protagonisti bečke škole, bili su porivi za stvaranje velike povijesti umjetnosti od prapočetaka do novoga vijeka, otvorenu uključenju svih stilskih razdoblja i umjetničkih vrsta. Veliki je prinos bečke škole i u projektu povijesti umjetnosti kao povijesti stilova. Istaknuće Rieglova tzv. umjetničkog htijenja, Kunstwollen, kao presudne činjenice u mijeni stilova, također je bitna odrednica škole. Osim tih činjenica na njezin razvoj utjecalo je i predstavljanje bečkih umjetničkih zbirki, nova arheološka otkrića i njihova dispozicija te osnivanje novih muzeja, početak moderne zaštite spomenika u Austro-Ugarskoj i topografsko bilježenje povijesnoumjetničke baštine.

Izbor teorijskih tekstova najpoznatijih bečkih kunsthistoričara toga doba Snješka Knežević opisuje kao antološki, kako unutar pojedinih opusa, tako i za razvoj povijesti umjetnosti kao znanosti uopće.

U prvom dijelu knjige prevedeni su tekstovi Aloisa Riegla, Maxa Dvouaka, Dagoberta Freya, Hansa Sedlmayra i Otta Pächta. Pišući o različitim smjerovima i stilovima, potkrepljujući mnogim primjerima, autorima je zajedničko htijenje za promatranjem umjetnosti kao zakonitosti povijesnoga razvoja likovnih umjetnosti. Alois Riegl (1858-1905) piše u tekstovima Kunstgeschichte und Universalgeschichte (Povijest umjetnosti i opća povijest, 1898) i Eine neue Kunstgeschichte (Jedna nova povijest umjetnosti, 1902) o novim zadaćama povijesti umjetnosti u sučeljavanju s tradicijom 19. stoljeća. U Stilfragen (Pitanja stila, 1891), uz ostalo, Riegl uključuje ornament kao novu umjetničku vrstu jednakovrijednu svim ostalim. Die spätrömische Kunstindustrie (Kasnorimska umjetnička industrija, 1901) osvrće se na poimanje napretka u povijesti umjetnosti te pobija teoriju jaza u onovremenoj povijesti umjetnosti na primjenu kasnoantičke umjetnosti i njezinih spomenika. Historische Gramatik der bildende Kunst (Historijska gramatika likovnih umjetnosti, izdana posthumno 1966) projekt je formalne gramatike povijesti umjetnosti.

U tekstovima Idealismus und Naturalismus in der gotischen Skulptur und Malerei (Idealizam i naturalizam u gotičkoj skulpturi i slikarstvu, 1918) i Über Greco und Manierismus (O Grecu i manirizmu, 1928) Max Dvouak (1874-1921) uz izvore koji napajaju duhovne pojave epohe iznosi nov način interpretacije umjetnosti kasne gotike te otkriva manirizam kao nov izričaj i kontinuitet u ravnopravnom razvoju umjetničkih stilova. Dagobert Frey (1883-1962) piše o estetskom i fenomenološkom utemeljenju arhitekture u Wesenbestimmung der Architektur (Bit arhitekture, 1925).

Hans Sedlmayr (1896-1984) i Otto Pächt (1902-1988) predstavnici su nove bečke škole, koja u obzir počinje primati i analitičko-sintetičke, povijesno i strukturalno tumačenje pojedinačnog djela te uključenje moderne umjetnosti kao dijela razvoja povijesti umjetnosti. Sedlmayr u Probleme der Interpretation (Problemi interpretacije, 1958) teorijski tumači nove metode analize umjetničkog djela, a Pächt u Gesaltungsprinzipien der westlichen Malerei des 15. Jahrhunderts (Oblikovna načela zapadnjačkog slikarstva 15. stoljeća, 1977) demonstrira tu Sedlmayrovu metodu i utvrđuje formalne konstante novovjekovnoga slikarstva od 15. do 19. stoljeća.

Drugi dio knjige posvećen je povijesti bečke škole prikazom tekstova Juliusa Alwina Rittera von Schlossera (1866-1938) Die Wiener Schule der Kunstgeschichte — Rückblick auf ein Säkulum deutscher Gelehrtenarbeit in Österreich (Bečka škola povijesti umjetnosti — osvrt na stoljeće njemačkog znanstvenog rada u Austriji, 1934) u kojoj su opisane nove činjenice u razvoju škole, periodizacija i razvoj povijesti umjetnosti prije formiranja škole te Artura Rosenauera (1940-), profesora srednje i novije povijesti umjetnosti bečkog Sveučilišta o novoj Bečkoj školi u razdoblju između dva rata. Radovan Ivančević pak obraća pozornost na tijesnu povezanost zagrebačke i bečke škole povijesti umjetnosti, s posebnim osvrtom na radove bečke škole o našim spomenicima u Dalmaciji i njihovim interpretacijama te sljedbenicima poput Ljube Karamana, Josefa Strzygowskog, Eynara Dyggvea i Milana Preloga. Uz izvornike i popis crno-bijelih reprodukcija u knjizi se nalaze i bibliografski prilozi o autorima te vrijedan izbor literature o bečkoj školi povijesti umjetnosti i njezinim pojedinim protagonistima.

Knjiga Bečka škola povijesti umjetnosti jedan je od temelja u izučavanju teorije umjetnosti i njezina razvoja tijekom stoljeća te neizbrisivi trag našega skromnog sudjelovanja u njezinoj realizaciji. Sve u svemu, hvale vrijedan pothvat izdavačke kuće Barbat i Snješke Knežević.

Marko Kružić