(Samo)ironično štrikanje egzistencije

Antun Pavešković, Oproštaj, Mozaik, Zagreb, 2000.

Književni povjesničar i kritičar Antun Pavešković u prvoj objavljenoj knjizi proze pruža postmodernistički pogled na suvremenu hrvatsku poslijeratnu zbilju. Sve Paveškovićeve novele pisane su u prvom licu jednine (unutarnjim, gotovo ispovjednim, samoanalitičnim) tonom. Ich vizurom autor nastoji čitatelja dublje uvući u svoje unutarnje refleksije, napraviti ga sudionikom svojih razmatranja, etičkih dvojbi, sumnji i osjećaja egzistencijalne uznemirenosti. Iako na prvi pogled gotovo u svim prozama pripovjedačev ja prilazi drugim likovima, kao i oni njemu s komunikativnom lakoćom, u sjeni toga prvoga dojma otkriva se svijet ispunjen strepnjama i egzistencijalističkim filozofskim razmišljanjima. Komunikativna lakoća dijaloga, konvencionalna ljubaznost i glumljena ravnodušnost samo su maske pripovjedača za retrospektivno tumačenje i promišljeno sagledavanje posljedica svega viđenog i izgovorenog. Štoviše, u pojedinim prozama dobivamo dojam da su dijalozi samo unutarnji disputi osobnosti u kojoj se prelama uznemireno višenaličje nemirne povijesne zbilje.

U pripovijesti Oproštaj autor ponajviše koristi postmodernističku metodu ukazivanja na pripovjedački postupak strukturiranja kompozicije romana unutar same prozne naracije. Postupkom retrospektivnog sjećanja i naknadne rekonstrukcije događaja u epicentru fabule je pripovjedačev (Lukovićev) susret s emigrantom i ostarjelim četnikom, Derenčinom, koji nakon rata dolazi u Hrvatsku, u rodno selo Posilovce, da bi se pokajao nad davnim zločinom ubijanja suseljana i rodbine. Kao svjedoka slušatelja Derenčin bira Lukovića, svoga daljeg rođaka, te na kraju, ispunjen oživljenim vizijama zla i straha, nesretno pogiba. Međutim, završetkom jedne ispovijedi i sudbine o fanatizmu i zlu, glavni lik Luković ne doživljava olakšanje, nego se istodobno u njemu umnaža traumatična svijest o postojanju zla. Obuzet egzistencijalnim tjeskobama, piščev alter ego Luković nastoji zauvijek otići iz Posilovaca u Zagreb, da bi u veličini grada nastojao izgubiti sjećanje na strašnu povijest i sudbinu sela koje počinje simbolizirati prijetnju zlosretna lanca povijesne sudbine. Luković, čini se, nastoji pobjeći od povijesti čija snaga oštro zadire u današnjicu. Štoviše, lik je pokušava potisnuti iz svog individualnog bitka i iskoračiti iz mreže povijesne uvjetovanosti u neku nedohvatnu privatiziranu stvarnost. Apsurdnost i strahota ispričanoga zbivanja priče u priči naglašena je i vremenskim distancama. Osobna drama Derenčinova obračuna s grijesima iz Drugog svjetskog rata zbiva se u doba kad završava Domovinski rat. Završetak novele nevidljivo otvara zamku pitanja: može li se pobjeći povijesnoj sudbini, ili smo samo časni i nečasni pijuni u predodređenom povijesnom vremeplovu?

U noveli Brodolom pripovjedač opisuje kratki susret s likom ostarjeloga profesora Antičevića, moralnog brodolomca, koji se nakon ratnih razaranja nad Dubrovnikom posipava pepelom i nastoji opravdati za nekadašnje poltronsko, unitarističko i partijski predodređeno ponašanje. Pred glavnim likom, koji se ponovno nalazi u ulozi slušatelja tuđeg pokajanja, otvara se moralna dilema: može li se pokajanjem kroz banalne riječi isprati sva sramota izdaje rodnog grada, može li se oprati moralna bijeda ulizice i sluganskog mentaliteta? S trivijalnim pokajanjem Antičevića (»Ja sam poslužio kao pijun jednome režimu.«) pripovjedač ne suosjeća. Tom prozom autor duboko zahvaća atmosferu Dubrovnika nakon Domovinskog rata, a čitavo mirnodopsko razdoblje obilježava neobična tišina potištenosti kao posljedice mučna oporavka, koju će Pavešković donijeti opisujući ljude — »duše u mrtvilu neosjetljive na stvarne i izmišljene priče«. Na nostalgičan vojnovićevski način Pavešković će dotaknuti psihološke nijanse dubrovačkog mentaliteta, ponosa i sraštenosti s gradom u prozi Dan kad je pucao Lovrjenac.

U kratkoj prozi Naglo osvrtanje gospodina graditelja izokrenut je mitološki klasični motiv ljubavnog pogleda Orfeja i Euridike u suvremeni cinično-otuđeni prototip funkcije ljubavnog pogleda u današnjici. U toj modernoj ljubavnoj paraboli pobjeđuje površnost, animalnost, sebičnost i destrukcija svake emocije. Naizgled kalamburični, ironično-zafrkantski pripovjedni stil još više naglašava otuđenost prikazane realističke zbilje.

Novela Starac i bog započinje motivom bijega u samoću dalmatinskog otoka. U tom odmaku od svijeta razvija se imaginarni dijalog sa starcem Pavlom Šegvićem, koji predstavlja i piščev alter ego i filozofsko-književni uzor (starac nas asocira na utjecaj Petra Šegedina u Paveškovićevu egzistencijalnom razmišljanju), a postupno lik zadobiva i odraze samog Nečastivog (odraz nemirne savjesti razapete sumnjama i kušnjama). I opet pripovjedač prilazi unutarnjem disputu iz pozicija naizgled realističkog uvođenja lika, kroz dijaloge koji su isprva ležerni, kozerski i realistično mogući. Tek pojavom rasprave o cvrčku (simbolu umjetnika) i završnim disputom o smislu postojanja naracija zadobiva fantastične okvire. Šegvić zapravo postaje skriveno podvojeno pripovjedačevo jastvo koje tjera šegu s olako izrečenim riječima i stajalištima pretočenim u riječi. Imaginarni dijalog dobiva na težini i zadobiva opterećujuće dvojbe. Pri kulminaciji razgovora svijet se otkriva kao opomena, a život kao proždiranje: »Ali ako smo kršćani, tada za nas postoji i drugi, pravedniji, svijet bez ovog užasa. Čemu onda ovaj, pitam ja vas gosparu?«; »Ergo, život je proždiranje, ergo, život je zločin...«; »Biste li stvorili takav svijet u kome je zločin jedini jamac opstanka.« Završetak rasprave o svrsi života raspleće se u imaginarnoj jezovitoj viziji nestanka starca, pripovjedačeva izmišljenog dvojnika.

U noveli Bokar za trave iskazuje se ponovno odnos nepovjerenja prema čovjekovu osjećaju za baštinu i prema našem dugu toj baštini iz koje smo potekli. Strah od ljudskog nehaja i sklonosti olaku zaboravljanju glasa savjesti uranja do fantastično-jezivih snovitih vizija i još dalje vodi do prožimanja egzistencijalnim strahom po uzoru na Jean-Paula Sartrea. Sam prolog noveli nalik je legendi i zlokobnom proročanstvu: »Dubrovnik ne će uništiti potresi, mada ga često pohode. Dubrovniku ne će nauditi ni opsade njegovih neprijatelja, brojnijih nego bi se čovjek uopće mogao i dosjetiti... Da, Dubrovnik će uništiti trave.« U žarištu pripovjednog epicentra nalazi se dubrovački čuvar muzeja arheoloških spomenika, koji ravnodušno i šablonski obavlja svoju dužnost, sve do početka čudesnog zbivanja. Pod okriljem simbolične fantastike dubrovački muzej počinju napadati trave koje prijeteći bujaju. Trava postaje simbol protjecanja vremena, destrukcije i prijetećeg ništavila, preobražava se u demonsku silu. U čitavom usporedno realistički zamislivom i fantastično-irealnom zbivanju trave utjelovljuju egzistencijalni strah da će propasti svetinja grada i povijesti, da će se srušiti i obzori uravnotežena bivstvovanja u Dubrovniku kao simbolu ljepote, sklada i stvaralačke pobjede homo fabera nad životom. I ova novela završava poput opomene: bijegom od grada, bijegom od uznemirenoga glasa savjesti. Paveškovićev lik retrospektivnog pripovjedača često se u različitim novelama nalazi u bijegu. Lik bježi od težine osobnog i društvenog nasljeđa, od tereta povijesnih zbivanja, ali i od nemirne izmorene svijesti. Prvobitna Paveškovićeva slika svijeta na početku pripovijedanja čini se neopterećenom ili konvencionalno uljudbenom, ali ispod fasade pripovjedni tok i egzistencijalistička refleksija otkrivaju mračni, vrlo tjeskobni okus života. Vizura »mračnjaka« otkriva frustracije ratnih zbivanja na hrvatskom prostoru, ali i opterećenost ljudskom ravnodušnošću i moralnom glumom u suvremenom društvu. Rezultat hipersenzibilnog proživljavanja i preživljavanja tjeskobne stvarnosti autorov je osjećaj poljuljane vjere u ostvarenje sigurne mirnodopske idile, kojoj se teži u poslijeratnom zatišju. Pavešković poput suvremenog Orlanda oštricu svoje ironične proze upire na maske ljudske licemjernosti.

Način pripovjednog strukturiranja u skladu je s postmodernističkim smjernicama, te u tekstu pronalazimo parafraze na protekle stilske diskurse.

Fabula te realistički, ali istovremeno i irealistički dijalozi, Paveškoviću su samo scenska kulisa, fasada za promišljanje i lucidni povratni odraz saznanja o vremenu u kojem živimo. Snažnom prisutnošću unutarnjih refleksija, fragmentima struje svijesti i ironijom Pavešković oslikava unutarnju egzistencijalnu uznemirenost, koja prijeteći razgranato izvire iz njegove proze. Ova višeslojevita semantička proza nipošto neće privući široke slojeve čitateljstva, pripravne na golu realističku fabulu i fabulativne pikanterije, nego ona pripada čitateljskom sloju sklonu filozofskom razmatranju i otkrivanju višeznačnih međutekstovnih slojeva.

Hrvojka Mihanović-Salopek