Riblje oko

Riblje oko

Uvijek u džepu ili pretincu novčanika nosim riblje oko. Zašto bi iznimka bio najskuplji restoran za koji su čuli moji Roditelji na TV-u? Dobro pitanje iz loše slutnje.

Naime, to dvoje su se na vjenčanju zakleli, kraj pečenog janjeta, da će tamo proslaviti najsretniji dan u svom zajedničkom životu. Prije tjedan dana dobila sam namirisan telegram da je Dan stigao. Potpis: Tvoji neznatni Roditelji. P. S. Obavezno obuci onu haljinicu koju smo ti kupili preklani. Alles für dich, cmok.

Oblačeći svoje najdraže muško odijelo, prisjećala sam se kako sam kao curičak živjela s bakom dok su Roditelji zarađivali u Nemačkoj. Jednog poslijepodneva našla sam u mravinjaku na ledini ponad kuće bijelo zrno kojem očito mravi nisu mogli ništa. Uzela sam zrno i odlučila ga uvijek nositi sa sobom. Roditelji su znali za tu dvadesetogodišnju odanost zrnu, ali ta im je činjenica bila nezanimljiva.

I tako smo se jučer našli u razvikanom restoranu malo izvan grada. Riblje sam oko izvadila i položila na crveni stolnjak baš u trenutku kad su Roditelji prvi put zašutjeli i uzdahno se zapiljili u mene. Sjedili su s druge strane stola uvjeravajući me još od ulaska da baš tim pokretima, tim riječima i tim gestama slave moju diplomu. Zato je valjda i glazba u restoranu morala biti nekakav adagio, a konobari su nas morali posluživati uz kvalitetne suze iz starih suznih podruma koje su decentno kapale na tjemena gostiju. Svi su konobari bili u bijelim livrejama, prljavih ruku sa crnim ispod noktiju. To mi se jako sviđalo. Odmah sam svoje amatersko crno iščistila na sredinu stola. Roditelji su se zbunjeno promeškoljili pa učinili isto. I to nigdje drugdje nego baš na ono moje crno. Njihovo je crno bilo još jadnije od mog pa sam se izderala da maknu tu beživotnu crnež.

U idućih petnaest minuta Roditelji su neviđenom vještinom melankolika spuštali ramena, izvijali usne nadolje i sivili kao kamen katedrale. Napokon su sumporne poglede zalijepili na moje suho čelo, s pokornim izrazom đavolje dojenčadi. Neka je curica, spazivši ovo dvoje, prestala kopati nos i na sav glas zatulila. Izvalila sam im jezičinu toliko da me od plaženja zapekao korijen i na vrh mu postavila riblje oko. Čak mi je ispao i monokl. Roditelji su se nakratko zašaputali i putrasto mi se nasmiješili od uha do uha. Aristokratskim kretnjama izvukli su jedno drugom oči kao puževe iz kućica i postavili ih na majušne jezike. Ostavila sam ih tako ukočene da mirno zapišem na salvetu istrgnute komadiće razgovora konobara u prolazu: »svijeća... svijećnj... svijećama zap... u svijeći jed... svijećom ko... svijeće u cvi...« palo mi je na pamet da je to nešto slično jeziku dupina i kitova. Spazivši neku diplomu na zidu, sjetila sam se Roditelja; i dalje su suhih, izvijenih jezika bili nadvijeni nad stol. Zamolila sam ih da mi poklone oči za izlog sestričnine videoteke. Zamrmljali su odobrenje tim okatim jezicima, a onda su se okrenuli prema zvucima klavira u kutu, pognuvši sive glave, kako to ljudi čine u zanosu. Počela sam ih znanstvenički promatrati kroz tuljac.

Mama je imala crnu kosu, bijelu pri korijenu od peruti i bebi pudera jer je nije imala volje prati. Iz poluprofila se vidjela koža lica, debela i hladna kao u tuljana, upale sivoružičaste usne, uvijek u nekom suvišnom stezanju. A brada, brade zapravo nije ni bilo. Samo drhtavo trbušasto jedro blijede kože koja je završavala pri prsima. Debelim prstima vrtjela je zlatni prsten s plavim kamenom. Stresla sam se od nadošlog osjećaja da mi se uhvatila plijesan po kožici između nožnih prstiju. Krhka ženica bezbojne kose u svjetlucavoj haljini muški je nabijala po tipkama. Izula sam nervozno štikle broj 42, raskinula najlonke na prstima i istrljala nevidljivu plijesan. Čim sam umorna i zadihana završila i osmu kožicu desne noge, tanki konobar s herpesom na usni spustio se pod stol i strastveno mi stao krpati čarape. Čovječe, kako je bilo fino... kad sam bila mala, baka mi ih je smjela krpati samo ako su bile navučene na moje tanke prste prošarane živcima. Mmmm... sa mnom je svršio za deset sekundi i pet stotinki, a zatim se spretno okrenuo, lupio čelom o štangu stola, skinuo cipele Roditeljima i (čarape su već bile poderane) istrljao stvarno svašta te zašio čarape za petnaest sekundi i šest stotinki.

Podigla sam tuljac prema tati. Začuo se vrisak; musavi je Cigančić nekoj starijoj gospođi slistio pivo, uštipnuo je za dupe i pobjegao. Tuljac opet nalijevo: a tata ima dva metra i oduvijek se drži pogrbljeno. Izgubio je kovrčavu i gustu narančastu kosu samo po tjemenu. Kako mu se sjaji ta ulaštena tonzura, kako na se zaigrano prima kristalni luster... jedino što se na tati svijetli. Nevjerojatno, ta jalova svjetlost koja se nježno zibala lijevo-desno u potpunom neskladu s krhkom ženicom i klavirom učas me očarala, iskrivila i zamaglila prostor. Neke više boje ljubavnički su zauzele sve stvari u restoranu. Činilo se da su spektar nekog važnijeg svijeta u kojem su boje razumna bića.

U sanjarenju me prekinulo štipanje za vlastitu ruku. Prošla sam pogledom po restoranu. Svi gosti su se okrenuli i stali sneno promatrati tatu i njegovo tjeme, zibajući tijelima. Zibali su se sve sporije, sve nježnije, nekako dublje i ozbiljnije. Časimice se moglo čuti i prigušeno hrkanje za kojim bi uslijedio tupi zvuk pada teškog tijela. Tata je sve iskrenije širio i uvlačio plahtene nosnice, stvarajući ugodan lahor u dvorani. Napokon su uz velik tresak svi gosti (osim djece koja su koristeći gužvu zbrisala nadrpajući se cigareta), popadali po podu restorana.

Krhka je ženica svirala sve agresivnije dok njeno sviranje nije prešlo u bučnu dodekafoniju da sam morala vrisnuti kroz uši. Raščupana je ženica napokon stala, podigla visoko ruke prošarane tamnoplavim žilama i urliknula prema nebu. Zatim je naglo okrenula svoje grozničavo tjelešce pozaspaloj publici ne mareći što joj aplaudiraju samo dva para ruku. A kad su se napaćeni Roditelji opet okrenuli meni, ženica je već opljačkala pola gostiju. Haljine zadignute do struka, spretno je opkoračavala njihova tijela i trpala nakit u čvrste crne gaće i prevelik grudnjak. Zapravo nije ni imala sise. Pošto joj je moja mama afektirajući dopustila da joj s uhom istrgne i zlatne naušnice (mamine riječi: »Izvolite primiti od srca!«), ženica je tatu poljubila u ćelu pa izašla na stražnja vrata u pratnji niskog konobara žutanjak lica.

Ponovo se začula glazba s vrpce, naravno — adagio, pa su Roditelji triput uzdahnuli i rekli: »Kaakvu mi pametnu kćer imamo, ha stari? ha stara?« a konobari su odgovorili u zboru: »Wow yes, ona je prava svijeća!« Roditelji su se ptičje zasmijali i u nastaloj tišini zvjerski zakruljili od gladi. Nato su se konobari ustrčali lupajući se šakama po čelu jer su opet zaboravili što moraju raditi za ljude koji krulje u restoranu. Trčali su divlje, bez reda, kao kukuruz na vrelom ulju. U prolazu su pohvatali pladnjeve i na njih poslagali sve prazne ovale, bokale, čaše, jušnike, noževe. Trčali su sve opijenije, sve prkosnije, sve to posuđe padalo je po njima, po podu, razlistavalo se u krvave komadiće. Nelomljivo su bacali u okna vitrina i prozore sve dok nisu popadali mrtvi, nastavljajući oku nevidljivo kretanje po krhotinama, u beskraj.

Mama je popravila ruž i, keseći krezuba usta, predložila mrtvom konobaru da se ne ljuti, jer može ona napokon i sama donijeti jelo na stol, jer majka je i supruga. Krvavi bifteci su se itekako zapušili na stolu dok se ja još nisam ni pošteno izderala: »Oj, majko, oću duplu salatu.« Onda su i Roditelji sebi uzeli duplu. Zamolili su me nešto tišim glasom da im izrežem meso jer da oni ništa ne vide, pa bi moglo odrezano svaaaašta biti... i piskutav smijeh s druge strane stola. Iskrivljenim nožem započela sam rezanje maminog bifteka dok je njoj baš nezgodno curila slina po mojoj nadlanici. Zapričali su se živahno o mojoj diplomi i kako ću se sad moći bogato udati i izgraditi uspješnu sveučilišnu karijeru, roditi mnogo djece i svoje slobodno vrijeme provoditi sa svojim neznatnim roditeljima, jer ja ću uvijek biti njihova mala curica... »AAAAUUUU!« dreknula sam na oštru bol u lijevom kažiprstu i liptanje krvi. »Sine moj, što je bilo?« uglas će Roditelji vrteći glavama kao da su ih napale posrane muhe. Nisam ništa trebala odgovoriti, dovraga, a odgovorila sam, jer njima sve treba crtati. Povezali su mi prst rukavima svoje nove odjeće iz Name i rekli da ništa ne brinem. Odjurili su u kuhinju i vratili se s otpiljenim rukama u loncima kuharica, veselo pjevušeći nešto kao »alles für dich«. Kuharice su ih stavile pod stol, da nam se ne gadi dok jedemo. A meni se opet sve gadilo, a najviše taj dobro poznat razgovor o uspješnoj ženi iz male sredine. Rekla sam da zapravo kanim otvoriti dućan »sve po 9,50 kn« i da sam vođa neke tajne sekte.

Dok su ono dvoje dugo nakon te izjave onesviješteni povraćali i lebdjeli pod stropom, mazila sam dolutale šugave mačke i pse koji su nanjušili krv i opće obilje klope. Kroz razbijene prozore i rascijepane zastore puhao je mlak vjetar. Stotinu mačaka me pokrilo, moja narančasta kosa je tako postala jedna od tih skitnica. Prekasno sam skužila da mi je jedna siva mačka progutala riblje oko. Ali nema veze, negdje je u meni već naraslo drugo. Vani je kao iz kabla lijevao adagio.

Kad sam se probudila, u restoranu se ništa nije micalo. Većina svijeća je dogorjela, a preostale su treperavo išle kraju. Kako je lijepo; kud god pogledaš, same sjene i skrućena rijeka voska... Naravno, Roditelji su umrli, valjda dok sam spavala. Umrli su bar zajedno, od neke najtvrđe zamislive žalosti koju ne mogu razumjeti. Jedino mi je jasno da su Roditelji zapravo bili dvije sive boje. Nesretno nasukane na naš svijet u kojem boje nisu razumna bića. Sutradan su djeca gostiju uzbuđeno pričala policiji kako su dva neobična tijela zapela u vosku, okrenuta prema vratima sasvim prozirnim licima.

Dorta Jagić