Riba jede ribu

Riba jede ribu

Afera Thomasa Crowna, redatelj John McTiernan, uloge Pierce Brosnan, Rene Russo, remake istoimenog filma Normana Jewisona

Sada imaju zaista veliki izbor prekrivača za pod. Vidio sam kod Dude u Velikoj Gorici neku novu vrstu laminata, glatku i sjajnu. Strahujem da to ima veliki statički elektricitet, da privlači prašinu više nego kolor televizor.

U rasponu od mita do lapsusa, ono što je Sigmund Freud stvorio neki zovu kritika lingvističke ekonomije. Baš sam se Freuda sjetio neki dan kad je jedan tip na televiziji rekao da ga brine nezaposlica — pomislio sam: ovome treba doktor. Kažu da je Jacques Lacan vidjevši buljuk rulje na jednom kongresu upitao: »Kaj ste svi vi lakanovci? Osobno sam frojdovac.« Bilo je tu raznih detalja i pristupa u recepciji, ali ono što Freud kaže u osnovi je prilično jednostavno i svako kompliciranje znači samo zamagljenje. Tako su i u pojedinim desetljećima koja nas dijele od njegovih epohalnih otkrića u modi bila različita zasjenjenja i umekšanja. Na mene uvijek veoma motorično djeluje onaj primjer s presvlakom za klavir. Žena je na kraju ipak zaključila: »Ne isplati se«. I sami se sigurno ponekad nađete u situaciji da stanovito vrijeme razmišljate o nekom pothvatu (ili zahvatu) i onda ipak zaključite: ne isplati se. Ovog puta uzet ćemo taj motiv za malu raspravu vezanu uz remake filma Afera Thomasa Crowna, konkretnije uz aktivitet ženskog lika u njemu.

Užitak letenja

Neki smatraju da se, u novije vrijeme, hipertrofirana uloga ženskog elementa u akcijskim filmovima može opisati s dva slova, k i č, ali ta nas razina ne zanima. Slavan je i analitički utefteren lik junakinje iz tridesetih godina dvadesetog stoljeća, koja leti avionom. To je prepoznato kao osnovni nivo samostalnosti i emancipacije. U pozadini je, naravno, bio dogmatski Freudov glas: sanjati snove o letu znači uvijek isto. U zbilji, žena je odletjela i u svemir — bilo je to još šezdesetih. No, devedesete su pružile priliku da se o svemu opet ponovno priča i da se nađe mjera između emancipacije, beskompromisnosti i društveno korisne mimikrije.

Taj paroksizam naknadne mudrosti iskazao se i u nizu ponovno rađenih filmova, koji su donijeli novi supstrat znaka, novo meso i nove dijaloge u klinču s duhom vremena. OK, ona se pojavljuje odmah u krznu i perju (jedan muški primjećuje koliko to košta). Njena kratka biografija dotiče se muškaraca od Ohia do Odese. Njezin je modus ekspresna konzumacija. Dama jede ribu, a nakon večere postavlja se, osobno, pitanje: »Želiš li još jedan espreso?« Cijela stvar uspješnosti i užitka, mladosti i snage reflektira se u metodičkom pitanju o hibridizaciji posla i užitka: ona odgovara protupitanjem: »Misliš li da bih spavala s čovjekom kojeg istražujem?« Odgovor je, o, da — spavala bi — sintetičnost pristupa rezultira i sinestezijom osjeta. Uz problem prijestupa postavlja se i problem odnosa uloženog i zadovoljštine: »Isplati li se?« Istinu govoreći — ona je možda malo starija od njega. Pustimo usporedbe, govorimo o njoj: ona pije neke splačine, one vitaminske napitke u čaši od tri deci koji k tome pokreću crijeva, bljak. Ujutro je malo divergentna, ali navečer, dok druge obuzima umor, ona tek dolazi k sebi. Otvara se nova boca vina, prethodna nije bila iz dobre godine. Kad ona otkrije svoje adute, to je više aberantan nego egzibicionistički ispad. Ona nema vremena obraćati pažnju na reakcije frapiranih kretena. »Bački zagre šeja stuhpa.« Takav ozbiljni poremećaj u tokovima libida na različite načine opisali su pripadnici prve kliničkopomazane generacije učenika: svaka neobičnost u izražavanju i ponašanju ima neku smetnju, zapreku u tokovima životnog fluida, kojoj korespondira u naslagama karaktera. (Prije Drugog svjetskog rata Zvonimir Richtmann pokušao je napraviti paralelu između psihoanalize i marksizma, između radničke klase i nesvjesnog.)

Mi spretne ruke

No, vratimo se njezinom operativnom modelu. Ona ima ekipu: dok ona šeće uokolo, prava ekipa spretnih ruku, koja uključuje bravara, krojača, tapetara, soboslikara itd., radi za nju. Ona, kao ni njezina ekipa, ne ostavlja tragove, ona je savladala poučak iz starih melodrama: nema ruža na ovratniku i te priče. Međutim, ona svjesno krši zabranu koju su kao savjet bolno platile malograđanke: ne kopaj po muškim džepovima. Ona zna hijerarhiju, njezin nalog glasi: Prvo provjerite podrum (nesvjesno, potisnuto). Njezina ekipa potvrđuje muškost kod tipa: Tip ima šifru od deset znamenki, kabalistička falusoidnost. Ona zna i hoće bezobzirno uzeti ono što se ne može dobiti uz pristanak. Njezin je alat kombinacija boksera i skakavca. Ona pita partnera: »Nisi valjda mislio da smo gotovi?« Ispod slojeva boje, ispod krivotvorina i imitacija, ispod majstorskih nanosa, ipak se otkriva problem konstruktivnoga pristupa: to je aritmetika vjere (tko više, tko prvi) i mogućnost deala: ja ću vjerovati tebi, ti ne moraš meni — koja se pojavljuje kao plauzibilna. Ne može se reći da je sve prožeto sumnjom: biznis funkcionira, pogotovo poduprt ljudima koji respektiraju i prijatelje i osoblje. Neupitna je dobrota u relaciji otac-kći, a talent može prijeći i na žensko dijete, ne samo na sina. Najveće je povlađivanje pučkom ukusu to što muškarac ima šrinka. (Fakat bi bilo previše da ga ima i Katica.) Svjesni provizornosti te razine, tvorci filma postavljaju je samo kao pripomoć u akceleraciji, uz kratku rekapitulaciju simptoma i putokaze k izliječenju. Fala dragom Freudu.

Dobrivoj Žutinić