Razigrani obješenjaci

Razigrani obješenjaci

Anđeli imaju krila, zar ne?, autorica Lada Martinac Kralj, redatelj Ladislav Vindakijević, Kazalište Trešnja, premijera 5. svibnja 2000.

Dramski tekst Anđeli imaju krila, zar ne?, nadahnut općepoznatom pjesmom Zvončići, crticom o životu njenog autora Johna Pierponta, ali i filmovima Franka Capre, te nizom drugih američkih filmova, neuobičajena je fantazija u kojoj je radnja isprepletena brojnim songovima. Dirigent anđeoskog orkestra (Ranko Stojić), nezadovoljan glazbom koju proizvode anđeli, šalje ih na zemlju da pronađu svoju himnu. Anđelak (Ana Horvat), uvjeren da je Pierpont (Slavko Juraga) osoba koja će osmisliti himnu, prati ga i potiče u tome, sve dok jednog dana on ne smisli Zvončiće, pjesmu koja će postati planetarno poznata. Dojmljiva scenografija Velimira Domitrovića, izvrsna glazba Elvisa Stanića te kostimi Danice Dedijer i Irene Sušac u cjelini stvaraju snažan vizualni i auditivni dojam predstave. Ipak, stanovita neravnoteža proizaći će iz tog spoja razigranih anđela, dječje pjesmice i ozbiljnijih tema, poput samoubojstva, rata, korupcije, što čak i ne šteti toliko radnji — (iako guši osnovnu nit — traženje anđeoske himne), jer ti motivi pružaju građu za songove — koliko te neprestane smjene raspoloženja odmažu glumcima, ponajprije glavnim protagonistima, čija se gluma na trenutke doima prenapregnutom (posebice Ane Horvat, čiji lik Anđelka neujednačeno varira između nestašna anđelčića i pravoga gradskog obješenjaka). No, nijednom se glumcu ne može poreći dobro savladan scenski pokret, pa koreografija (Vladimira Vrhovšek) postaje jedan od glavnih aduta predstave. Ujednačeno su dobre glumačke epizode ostvarili Ivana Bakarić, Ranko Stojić, Vinko Štefanac i Nikša Kušelj, bez obzira što je lik posljednjeg mogao proći i bez dodatka u karakteru (anđeo mediteranskoga tipa), koji je u ovom amerikaniziranom komadu posve suvišan. Iako predstavu u svim njezinim sastavnicama ne bismo mogli okarakterizirati ni kao posve dječju, jer neke aluzije i problematika (sindikati za umjetnike, filmski citati) ne mogu biti posve jasne i zanimljive djeci (koja ionako najviše reagiraju na omiljene im Zvončiće), u cjelini, ovo je zanimljiva i maštovita predstava, koju svakako treba pogledati.

Čarolija gega

Prsten želja, autor i redatelj Boris Kovačević, Gradsko kazalište Žar-ptica, premijera 4. svibnja 2000.

Predstava Prsten želja, namijenjena djeci mlađeg uzrasta, temelji se na jednostavnoj priči: na maloj željezničkoj postaji neki je čarobnjak sakrio prsten koji donosi sreću. Kako to obično biva, prsten dospijeva u ruke zlog profesora Žica (Stjepan Korpar), koji je svojim čarolijama začarao cirkusanticu Ninu (Vesna Ravenšćak). Hoće li prsten želja ispuniti temeljnu nakanu i učiniti nekoga sretnim, ovisit će o raspjevanom pometaču ulica Kikiju (Hrvoje Zalar), koji se našao na istoj postaji čekajući vlak u sretnu budućnost, te naravno o djeci u publici. Taj jednostavni obrazac mnogih pripovijesti u ovoj je predstavi prezentiran kao zaplet s mnogobrojnim sitnim obratima. Iako se može doimati da radnja zbog njih ponegdje gubi na čistoći, oni su podređeni osnovnoj zamisli da se u ovu, u osnovi bajku, ukomponiraju klaunovski elementi. Tako su likovi blago karikirani, a odlična gluma troje glumaca prožeta je brojnim spretno osmišljenim i izvedenim gegovima kojima su u potpunosti osvojene simpatije djece koja su spremno prihvatila poziv da svojim reagiranjima pomognu likovima u njihovim dilemama, ali i u izazivanju čarolije. Funkcionalna scenografija, dobra povezanost zvučnih efekata i scenskoga pokreta, dinamičnost radnje, ali ponajviše umijeće autora i redatelja Borisa Kovačevića da prepozna interese djece i stvori predstavu u kojoj će im uz zabavu nenametljivo biti upućena i pitanja o sreći i moralnim vrijednostima, dovodeći ih do zaključaka o važnosti dobrote i ljubavi, dodatne su kvalitete simpatične i tople predstave. A da vjera u postojanje čarolije, »koja je uvijek negdje oko nas«, potraje što dulje, svako je dijete s predstave otišlo s darom, jer čarobni prsten želja ispunio je i njegovu tajnu želju...

Ljubica Anđelković