Put u vlastite dubine

Krava Licario sveta Oppiano ili 10 do 11 banketa Diamele Eltit i Lezama Lime u Zagrebu, autor i redatelj Alexey Taran, koreografija i izvedba Nikolina Bujas, Pravdan Devlahović, Aleksandra Janeva, Jelena Vukmirica, glazba Vulva Valvula & Frank Cordido, fotografija (dijapozitivi) Evel Gonzales, oblikovanje rasvjete Aleksandar Mondecar, umjetničko vodstvo i produkcija Snježana Abramović (Zagrebački plesni ansambl), premijera 26. svibnja 2000. u Zagrebačkom kazalištu mladih

Otkako je Snježana Abramović preuzela umjetničko vodstvo Zagrebačkog plesnog ansambla sve je očiglednija tendencija internacionalizacije njihovih plesnih projekata. To je unijelo određenu dinamiku u domaću plesnu scenu jer su promjene koreografskih rukopisa, odnosno zahtjevi različih autora, utjecali kako na veću fluktuaciju plesača u ansamblu, tako i na rast kvalitete izvođenja. Dolazak novoga koreografa u prvom je redu kušnja, ali i dobitak za plesače, jer moraju izaći iz mogućih vlastitih klišea, i uvijek ponovno preispitivati vlastite granice.

Alexeya Tarana upoznali smo prošle godine, na šesnaestom tjednu suvremenoga plesa. Njegova grupa Neodanza iz Venezuele izvela je predstavu Carne En Doce Escenabolos, i tada su i počeli pregovori za rad sa ZPA. Taran ima vrlo prepoznatljiv autorski rukopis i motive koji ga zanimaju. Utoliko je nov koliko su zagrebački plesači drukčiji. Zapravo, u Kravi Licario svetoj Oppiano ima mnogo manje vanjskih efekata i šokantnih situacija, manje »mesa« i groteske nego što smo vidjeli lani kod Venezuelanaca. Sjajne izvedbe Nikoline Bujas, Pravdana Devlahovića, Aleksandre Janeva i mlade Jelene Vukmirica (koja je, kako je riječ o prvom nastupu, novo otkriće zagrebačke plesne scene) nose ozbiljnu zrelost neuobičajeno se uputivši u vlastite dubine.

Taran brzo i energično mijenja slike, situacije u koje baca plesače. Glazba ne dopušta predah. A svaka situacija od plesača traži potpuni angažman: psihičku stabilnost koja podnosi oslobađanje podsvjesnih impulsa i čišćenje intime, eruptivnu energiju izraza, kao i koreografsko rješenje samog izvođenja. U jednom razgovoru Taran je rekao da je predstava za njega laboratorij, eksperimentalni prostor u kojem plesači, improvizirajući, kreiraju svoj materijal. To znači, rade na sebi — jer tijelo je njihov osnovni materijal. Tek povremeno dolazi do međusobnih kontakata, a u nekim situacijama izvođači dobivaju elemente s kojima ulaze u odnos igre ili manipulacije: stolci (bez sjedala), viseća užad, metalna konstrukcija koja podsjeća na ruče.

I kostimi i scena su jednostavni, bez ukrasa i boje. Ženski i muški kostim je jednak, hladan, pomalo grub: sive hlače i široke crne majice dugih rukava koje u brzim prijelazima i premetima otkrivaju prirodnu nezaštićenost nježne ljudske kože. Kose slobodno vise i lete, pojačavajući zamahe glave skrivaju i otkrivaju lica. Scena je siva, presvučena najlonom, naprijed vise četiri užeta, a po četiri reflektora postavljena na podu odostraga i s desne strane uperena su u četiri plesača. Nema otvora ni vrata. Odozgo, na dva mjesta, lagano i stalno kaplje voda stvarajući male lokve. Smješteni u Taranov laboratorij izvođači pristaju na njegovo, i vlastito, eksperimentiranje na sebi. Mi ostali smo na sigurnom, s druge strane nepostojećeg stakla...

Neobičan naslov predstave Krava Licario sveta Oppiano ili 10 do 11 banketa Diamele Eltit i Lezama Lime u Zagrebu zapravo je vrlo neobavezan, poput posvete južnoameričkim piscima koji su stalno Taranovo nadahnuće. U radu na zagrebačkoj predstavi on je krenuo od dviju novela: Svete krave čileanske spisateljice Diamele Eltit i Oppiana Licarija Kubanca Lezama Lime. Budući da je riječ o neprevedenim i nama nepoznatim tekstovima teško je reći koja je veza između njih i predstave. No, već to da su zabranjivani govori o njihovu i Taranovu odnosu prema slobodi. Očito autora i ne zanima priča, nego individualna ljudska borba protiv stanja izazvanih stalnim pritiscima izvana, cenzurom koja postaje autocenzura.

Maja Đurinović