Plesni jam session

Plesni jam session

Snježana Abramović, od 1993. umjetnička voditeljica Zagrebačkog plesnog ansambla, nakon premijere najnovijega projekta ZPA Krava Licario sveta Oppiano, nastala u suradnji s Alexeyem Taranom, koreografom iz Venezuele koji se zagrebačkoj publici predstavio na prošlogodišnjem Tjednu plesa.

Nakon zajedničkih projekata s imenima poput Bebeto Cidra (Brazil), Norio Yoshida (Pariz), Juan Carlos Garcia (Barcelona) Alexey Taran (Venezuela) suradnja sa stranim koreografima postaje polako praksa u vašem ansamblu!

— Da, u posljednjih nekoliko godina intenzivno radim na internacionalizaciji plesne scene u Hrvatskoj jer, ne smijemo zaboraviti, Hrvatska je još u velikoj mjeri kulturno izolirana. Vani je normalno da ne postoje nacionalno čiste kompanije, dok u nas većina ansambala ima izvođače isključivo iz Hrvatske. Mi vrlo teško privlačimo ljude jer smo ekonomski nezanimljivi, dakle nije riječ o najmu koreografa, mi tog novca nemamo. No ipak pedagozi ili koreografi dolaze raditi s našim plesačima jer smatraju da su zanimljivi i kvalitetni.

Tarana smo upoznali na festivalu prošle godine kad je, isključivo za naš ansambl, držao tri tjedna seminar nakon čega je uslijedio moj poziv za suradnju. Strašno mi se svidio njegov pristup plesu, a to je rad u vođenoj improvizaciji, takozvani jam session, posljedica čega je razvoj nekog vlastitog osobnog senzibiliteta.

To bi trebala biti intencija ovog festivala, ne samo da prezentira predstave, nego da jednako tako plesnu populaciju plasira u inozemstvu upoznavanjem s programatorima plesnih festivala ili čak kazališnih kuća.

Na pragu smo sedamnaestoga Tjedna suvremenog plesa!

— Ovogodišnji festival pokušava aktualizirati našu plesnu produkciju izvan zemlje te ujedno predstaviti najnovija ostvarenja domaćih koreografskih imena. Nadam da će sljedeći korak biti izravno povezivanje domaće produkcije sa stranim producentima. Naravno da je neizmjerna korist u pružanju informacija o tome što se zbiva u svijetu na području plesa jer, kada bolje pogledamo, mi jedva imamo priliku vidjeti domaću produkciju tijekom godine, koja se svodi na jednu do dvije predstave po ansamblu, a kamoli nešto inozemno. Na kraju krajeva, gledanjem predstava senzibiliziraju se i gledatelji i kritičari.

Unatoč svim poteškoćama čini se da vi, kao voditeljica ansambla, uspješno svladavate nezahvalne uvjete plesne scene u Hrvatskoj.

— Riječ je o silnoj energiji i angažmanu koji ulažem i koji je, napokon, iz naših rezultata postao vidljiv za gledateljstvo. Nije problem samo nedostatak novca, nego i njegova raspodjela. Novca je premalo i uz to mi smo obveznici PDV-a, dakle i na strane koreografe plaćamo porez, što je sasvim nelogično.

Ono što je meni u posljednjih šest godina uspjelo rezultat je isključivo moje vlastite energije i jasnoga novog koncepta — kako oblikovati plesače. Svjesna sam dvostruke uloge ljudi koji dolaze izvana. S jedne strane to je edukativni oblik rada s ljudima, što je jako bitno za razvoj ansambla, s druge pak strane to neizbježno dovodi do usporedbe s drugima i sveopćeg proširivanja vidika. Ansambl ZPA mogao bi mnogo više od naše uobičajene produkcije, koju čine jedan veliki i jedan mali projekt godišnje. Mnogo se koreografa u posljednje vrijeme zainteresiralo za rad s našim ansamblom. Izbrisala se granica između koreografskog i plesnog. Naši ljudi ovdje su potpisani kao koreografi osim što su izvođači, što znači da su zreli za stvaranje vlastitog koreografskog materijala, dok se Taran potpisao kao redatelj.

Kako birate autore-suradnike iz inozemstva, čini se da su svi iz mediteranskih zemalja?

— Uvijek su to autori meni bliski po senzibilitetu — oni koji mogu dovoljno jako prikazati neku životnu strast i duboku emociju u svojim predstavama, nešto što me unutra jako dotakne, ne volim hladne intelektualne linije u predstavama. Konačno, mi ipak govorimo o plesnoj umjetnosti!

Razgovarala Olivera Međugorac