Paralelni svjetovi

Goran Tribuson, Zvijezda kabarea, Znanje, Zagreb, 1999.

U drugoj polovici sedamdesetih činilo se da Tribuson definitivno odustaje od fantastike. U autoreferencijalnim, autopoetičkim fragmentima zbirke novela Klasici na ekranu sarkastično je ismijao vlastite književne početke, svoje »petljanje« s hermetičnom fantastičarskom prozom koja nije nalazila put do čitatelja. Činilo se po tome da Tribusonovo tadašnje priklanjanje prozi detekcije i nostalgičarsko prebiranje po općim mjestima odrastanja generacije rođene u prvom desetljeću nakon Drugoga svjetskog rata nije samo privremena faza, nego da je riječ o dublje utemeljenu poetičkom uvjerenju. Na sreću, nije bilo tako. Već je u svojim romanima s početka devedesetih Tribuson ponovno koketirao s uvođenjem fantastičkih elemenata u pripovijedanje, a knjigom Zvijezda kabarea definitivno potvrđuje ugled ponajboljega hrvatskog fantastičara.

Ova je knjiga nastala na tragu borhesovsko-kalvinovskog modela eruditske fantastike; ona problematizira racionalističku poziciju suvremene znanosti potičući svijest o tome kako je postojeća dominantna znanstvena paradigma samo jedna od mogućih opcija kojima čovjek spoznaje i tumači svijet oko sebe. U povijesti ljudskoga roda bilo je uvijek fantasta i među znanstvenicima, postojali su ljudi iznimna obrazovanja koji su bili spremni svu svoju intelektualnu energiju uložiti i cijeli svoj život založiti u obranu ideja koje bi znanosti i cijelom ljudskom rodu omogućile drukčije oblike spoznavanja svijeta i razvoja ljudskog duha te sasvim drukčiju sliku ljudske povijesti. Upravo ta alternativna znanost i povijest predmet su Tribusonova interesa u svim pripovijetkama ove zbirke.

U prvim dvjema pripovijetkama zbirke Stieglerovi spisi i Angel Toth, životopis u šest redaka u fokusu je enciklopedijski tip tumačenja svijeta. Godinama radeći mukotrpan posao redaktora u Hrvatskom leksikonu, Tribuson je dobro upoznao leksikografski milje, samu prirodu i specifične tehnike leksikografskog posla. A enciklopedičke sistematizacije oduvijek su fascinirale pisce eruditske fantastike, osobito Borgesa (sjetimo se samo njegovih mistifikacija kineskih enciklopedičkih sistematizacija). Naime, enciklopedije nude cjelovit, zaokružen uvid u ukupnost ljudskog znanja; kao što i sam Tribuson (odnosno jedan od njegovih junaka) zapaža, enciklopedije su uvijek prema svojemu pristupu znanstvenim spoznajama konzervativne, one donose samo one činjenice i znanstvena otkrića koja su već doživjela punu afirmaciju i opću recepciju, oprezne su prema inovativnim fenomenima koji imaju pretenziju da revolucioniraju postojeću sliku svijeta. Upravo zbog tih osobina piscima fantastike imitiranje je enciklopedičkih tehnika tumačenja svijeta oko nas poseban izazov, samo što se pritom racionalna i pozitivistička komponenta svojstvena enciklopedičkom diskursu zamjenjuje iracionalnom i fantastičkom.

U uvodnoj pripovijetki Stieglerovi spisi uvjerljivo je rekonstruiran ambijent HIBZ-a u kojemu se za vrijeme Drugoga svjetskog rata radilo na Hrvatskoj enciklopediji; očito se Tribuson pritom koristio i autentičnim dijarijsko-memoarskim zapisima, ponajprije onim Horvatovim. Glavni je lik Adam Krizman, profesor povijesti medicine na zagrebačkom Medicinskom fakultetu. Tipičan fah-idiot, fanatično zaljubljen u svoju struku, toliko da jedva vidi što se događa oko njega u burnim ratnim vremenima. On zapaža da već na početku rata s fakulteta nestaju njegovi kolege Židovi, ali jedva da osjeća neki moralni poriv koji bi ga natjerao da se zapita kako i kamo to oni nestaju. Štoviše, kao da se potiho raduje što mu odlazak kolege s katedre otvara mogućnost ubrzana napredovanja. Dakle, taj profesorski štreber, koji svoju moralnu neosjetljivost opravdava nezainteresiranošću za politiku, dobiva poziv od urednika Hrvatske enciklopedije da pregleda članke iz povijesti medicine. Redigirajući te članke, koje je za enciklopediju napisao karlovački liječnik Leopold Stiegler, Krizman zaprepašteno otkriva da oni osim povijesnomedicinskih činjenica sadržavaju i podatke o budućim događajima, bilo u znanstvenom svijetu (poput otkrića antibiotika) bilo u politici (poraz nacističke Njemačke). Tribuson pritom razvija kompliciran zaplet prikazujući Krizmanove nevolje s ustaškom policijom koja istražuje slučaj vidovitoga karlovačkog liječnika, potom atmosferu Zagreba nakon ulaska partizanskih jedinica i pokušaj jednoga od ustaških agenata da se uz pomoć Krizmanova brata, koji ima istaknut položaj u hijerarhiji nove vlasti, dočepa slobode u zamjenu za informacije o Stiegleru. Naposljetku Krizman uspijeva pronaći negdje u Sloveniji Leopolda Stieglera, ali ga pri susretu nehotice ubija svojim automobilom ispunjajući tako proročanstvo koje je upisano u Stieglerovoj enciklopedičkoj biografiji. Ispostavlja se da je misteriozni Stiegler pripadao skupini inicijata, ljudi koji su upućeni u posvećena znanja, u tehnologiju povijesti, kao i u tajne budućnosti. On je bio jedan od demiurga budućeg svijeta koji su u međuratnom razdoblju bili utemeljili dvije skupine, jedne u kojoj su bili arhitekti uspona (oni su domišljali budući svijet reda s moćnom Njemačkom kao predvodnicom), i druge arhitekata pada, među kojima je bio i Stiegler (oni su domišljali viziju novog svijeta u kojeoj će nakon njemačkog pada Amerika preuzeti vodeću ulogu među svjetskim državama).

Unoseći elemente alternativne povijesti i znanosti u inače stvarnosno-mimetički koncipiran siže s uvjerljivo iscrtanim autentičnim ambijentima i enciklopedičkim miljeom kao simbolom pozitivne, racionalno utemeljene znanosti, Tribuson situira pripovijedanje u sferu fantastike. Zanimljivo je pritom da teorije o povezanosti nacista s ezoterijom nisu potpuno isključene ni iz istraživanja kojima se bavi službena znanost: zna se pouzdano, primjerice, da je Hitler imao veliko povjerenje u astrologiju, a pokazivao je i interes prema još nekim oblicima okultnih znanja. Stoga vješto Tribusonovo prepletanje racionalne znanosti i alternativnih tumačenja svijeta ima posebnu privlačnu snagu.

I u pripovijesti Angel Toth, životopis u šest redaka jedan od likova je enciklopedički redaktor, Petar Vohalski. Njemu dolazi Josip Boroš, živahni starčić koji moli da se u Hrvatsku enciklopediju uvrsti i stanoviti Angel Toth. Potom uredniku priča dugu, nevjerojatno zanimljivu biografiju tog čovjeka koji je kao student u međuratnom Pragu igrao za prašku Spartu, ali ga je povijesni vihor potom odveo i u Staljinov Sovjetski Savez, pa u Španjolski građanski rat, potom u Jugoslaviju, gdje prolazi ratni kovitlac i potonju komunističku vlast pred kojom mora nakon rezolucije Kominforma tražiti spas sklanjajući se u umobolnici. Za sve to vrijeme Toth pasionirano radi na svojem fantastičkom konceptu nogometne igre koja bi se igrala na golemim terenima uz sudjelovanje nevjerojatnog broja igrača.

Redaktor Vohalski naposljetku, i sam pomalo sluđen pričama starog Boroša, ipak odlučuje da Tothovu biografiju unese u enciklopediju iako on ne zadovoljava čvrste kriterije uvrštavanja. Ali u šest enciklopedičkih redaka biografije stali su samo stereotipni podaci o Tothovu životu i sportskom djelovanju; ti suhoparni podaci ništa nisu govorili o uzbudljivosti i nevjerojatnu događajnom bogatstvu Tothova života; pred njim se suhoparna enciklopedizirana znanost pokazuje nemoćnom. Pripovijetka je poentirana sekvencijom u kojoj Vohalski započinje literariziranu povijest Tothova života (a ta završna sekvencija zapravo je ponovljena početna sekvencija Tribusonove pripovijetke). Time se otvara i metaliterarno pitanje o odnosu znanosti i umjetnosti prema zbilji, o razlikama u njihovu viđenju i tumačenju zbilje, te o onoj dimenziji naših života koju samo umjetnost može adekvatno izraziti.

Pripovijetka Oskar pl. Bombelles, zvijezda kabarea smještena je u zagrebački ambijent tridesetih godina. U nosivom liku mađioničara i vidovnjaka Oskara Bombellesa ima zasigurno i odjeka lektire (od Thomasa Manna pa do Zvonimira Berkovića). Tribuson, koji očito uživa u slikanju tih srednjoeuropskih ambijenata u prvoj polovici stoljeća (prisjetimo se samo Ruskog ruleta) gradi zaplet na situaciji ljubavnog trokuta, gdje se za naklonost prostitutke Helge Miler (odnosno Katice Mlinar) natječu Bombelles i policijski egzekutor Krsto Verona. Verona od svojih nadređenih dobiva zadatak da likvidira Bombellesa koji je zbog svojih proročanstava (između ostalog i predviđanja atentata na kralja Aleksandra te razotkrivanja financijskih skandala) postao velika kabaretska zvijezda. U završnim sekvencijama pripovijetke Verona iskušava Bombellesove moći anticipacije: izlazi na pozornicu i nudi Bombellesu da mu odčita misli. Bombelles uspijeva pročitati Veronine namjere, ali se ne pribojava smrti. Mirno priča Veroni o postojanju paralelnih svjetova: u svakome od njih mi živimo, samo što nam se događaju različite stvari. Također proriče i bizarnu smrt Veroninu. Finalne sevencije u znaku su realizacije zagonetnih Bombellesovih proročanstava.

Te tri opsežne početne pripovijesti zauzimaju najveći dio zbirke. Knjiga završava trima kratkim fantastičkim pričama koje se također bave sličnom tematikom: fanatičnim znanstvencima na tragu čudesnih otkrića koja iz osnove mijenjaju ljudske predodžbe. U osnovi je svijh ispitivanje mogućnosti stvaranja alternativne povijesti, opisivanje paralelnih mogućih svjetova. I te su priče ambijentalno i vremenski vezane uz srednjoeuropski milje prve polovice dvadesetog stoljeća te stoga, unatoč velikim razlikama u opsegu pojedinih pripovijedaka, možemo govoriti o tematsko-konceptualnoj povezanosti zbirke.

Vrativši se fantastičkoj prozi Tribuson je pokazao da u ranim knjigama nije iscrpao sve svoje mogućnosti unutar tog žanra. Štoviše, ova knjiga pokazuje koherentnošću i sigurnošću autorskog rukopisa da Tribuson ulazi u fazu pune umjetničke zrelosti. Spreman sam čak ustvrditi da je posrijedi jedna od najboljih knjiga hrvatske književnosti tiskanih posljednjih godina.

Velimir Visković