Nika kao Samotraka

Uz izložbu Nike Radić u Klovićevim dvorima

Od onih je umjetnika u kojih vam se čini da su rano znali što hoće i da su svoja htijenja, velikim i moćnim formama, sve gromoglasnije izgovarali. U početku je to bio dosluh s epidermičnim shvaćanjem kipa, konstruktivističkom logikom ustroja i snažnom armaturom; poslije se sve više uvažavao prostor prema kojemu se njezin oblik sve aktivnije postavljao i koji je naposljetku nastojao modificirati.

I eto, odrekla se samodovoljnosti skulpture kao stvari među stvarima koje mogu biti lošije ili manje loše, koje se mogu otpremiti i ovamo i onamo, postaviti i prenijeti, izložiti i pohraniti. To je bila i ostala težnja najvećih. Samo za razliku od ranijih radikalističkih poimanja stvari u Nike je to uvijek operativni (skulptorski), a ne anarhistički ili radikalistički koncept. To je novi diskurs uvažavanja prošlog iskustva, ali i radikalnoga mijenjanja odnosa prostora i skulpture, pri čemu je zanima nekakav način kretanja ili ona instinktivna reakcija snalaženja u prostoru ili u nekoj situaciji koja se može dinamički nametnuti svojevrsnom skulpturom kontinuiteta, a koja je zapravo konstrukcija prostora.

Sugerirajući kretanje istodobno je nastojala da formalna načela ustroja budu uvijek vidljiva, pregledna i jasna i da određuju prostorne gabarite koji, kao na ovoj izložbi, reverzibilno slijepim crijevom sugeriraju kretanje (dolaženje i odlaženje) istim putem. Istodobno, stvara se prostorna ekspresija dubokih tunelskih prostora te sretne korespondencije i međusobnog snaženja prostora i tijela u prostoru. Upravo je taj odnos skulpture i prostora, usprkos brojnim problematiziranjima, ostao neiskorištenim i u tom je polju istraživanja našla svoj interes Nika Radić.

Rabeći teškometalurgijski materijal ili ga simulirajući (kao na ovoj izložbi), ona je uvjerljivo ustrajavala na spomenutom odnosu, na doslovnosti koja je zakon (kretanje promatrača ili vraćanje istim putem), na prostornom i plastičkom definiranju bez definitivnosti, jednostavnosti konstrukcije bez doslovnosti. Ponekad se zapravo čini da svojim skulpturama omata prostor i da ga pokušava usmjeriti onako kao što i neka prepreka na rijeci preusmjerava tijek vode. To je potencijalno moćna mogućnost koja posjeduje unutrašnju i vanjsku fleksiju, elastičnost u koncepciji i fizičkim zahvatima, i koja se za sad zadržava na galerijskim ili nekim otvorenim prostorima, ali u sebi nosi klicu svojevrsnog odrješitijeg preustroja svijeta.

U Niki Radić kriju se ambicije koje ne poništavaju tradicionalne ili legendarne vrijednosti skulpture, ali šire njegove ekspresije snažnim i odlučnim zakrivljenjima, plošninama, oštrinom svojih rubova istodobno sjedinjujući neke arhaične i konstruktivističke poučke. Tu je i smionost autorice da definira, a ne samo naslućuje, da ostvaruje, a ne samo skicira nakanu. Tu je nadasve uvjerenje da je jedna jedina tradicija samo jezik, predmet, materija i prostor, a sve drugo tlo novih mogućnosti, pri čemu ona nedvojbeno izmiče svakom pokušaju kiparskoga mirovanja i naplavina ponavljanja sličnih oblika — pa i svojih vlastitih. Ona je stoga primjer rušitelja koji nosi ideju nove gradnje i koji neretorički dovodi u sumnju samodovoljnost i narcisoidnost kipa. Njoj negacija bez kreacije ne znači ništa. Ona u papirnatim i teorijskim umovanjima ne nalazi nikakva oduška i taj je element i instinkt graditelja stran mnogim umjetnicima njezine generacije. To je aktivan odnos prema životu i prostoru života i odmicanja od uobičajenoga pogleda na skulpturu. Dakako, u tome nije ni prva ni posljednja, ali je vjerna svojim stilskim obrascima koji su fizički moćni, prostorno zahtjevni i po sintaksi jasni s posljedicama prostorne eskpresije u kojoj se doživljajne osnovice umnažaju i pojačavaju.

Ne voli mistifikacije, ne voli velike riječi, ne voli dijeliti savjete, ali posjeduje ono lukavstvo intelekta koji najviše kaže onda kada najmanje govori. Reći će: ne bih sudila, ali sud je već uspostavljen premda se prividno bježi od njega i sl. Bilo kako bilo, ona nedvojbeno izrasta u umjetnika koji zna i obrazlagati i sačiniti, koja jednostavnošću oblika i postupaka zna oblikovati i prostor i djelo u prostoru kao i potaknuti trijezan govor o svojemu djelu. Ona je oličenje rušitelja koji misli na gradnju. Stoga je i napuštena želja da se samo jednoznačno problematizira odnos prostora i skulpture. Sada je riječ o slojevitim i neraspletivim odnosima i novim interaktivnim odnosima i osnovicama.

Bilo bi na kraju nepravedno ne spomenuti aktivnoga suradnika i zapravo koautora ovoga projekta Klaudija Štefančića i njegov udio u koncepciji izložbe i samoga kataloga, što je možda i novi model sugovorništva. To je svakako nova pozicija nazovitumača Nikina djela. Naime, Klaudio Štefančić uveo je novi tip odnosa koji označava otklon od anemičnoga statusa predgovora ili pukog uvoda u izložbu. Odlučivši se za oblike dijaloga s umjetnicom oboje autora slobodno se i kompetentno izražavaju znajući da je govorenje istodobno i stvaranje. A s vrlo inventivnim i zahtjevnim katalogom, koji ponavlja i ističe neke formativne i sadržajne crte izložbe, dobiva se cjelina koja će upravo po njemu nastaviti svjedočiti o dobrom duhu ovoga projekta i ove izložbe.

Ive Šimat Banov