Moderni teatarski dizajn

Moderni teatarski dizajn

Pavle Vojković i Goran Merkaš, Narodni dom u Opatičkoj, travanj/svibanj 2000, Odsjek za povijest hrvatskog kazališta HAZU i Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu

Na koji nas način privlači kazalište? Predstava ima različitih, isto tako režisera i glumaca. Zapažamo li reklamu u medijima ili nas privlače plakati? Vidimo li, gledajući predstavu, i neke druge stvari osim glumačkih izvedbi? Uz glumce i režisere, veliku ulogu u oblikovanju predstava imaju i zanimanja koja nisu zvučna i koja se često zaobilaze, a da zaobilazak nisu zavrijedila.

U Narodnom su domu u Zagrebu bili izloženi radovi dvaju umjetnika koji čine nezaobilazni kostur svake predstave. Scenografski i kostimografski radovi Pavla Vojkovića i kazališni plakati Gorana Merkaša svakako su intrigantan prinos kazališnoj umjetnosti.

Jedan od najistaknutijih hrvatskih scenografa i kostimografa starije generacije, Pavle Vojković, učenik Marina Tartaglie na Akademiji, stječe prva kazališna iskustva u slikarnici zagrebačkog kazališta, da bi se dublje angažirao u kazalištu za vrijeme rata. Djelujući u kazalištima u Varaždinu, Puli, Mostaru pa opet u Varaždinu, Vojković ostavlja dojmljiv trag u svakoj realizaciji scena ili kostima bilo da je riječ o uprizorenju Čehovljeva Ujka Vanje (Narodno pozorište Mostar, 1965), Kolarova Svoga tela gospodar (Narodno kazalište August Cesarec, Varaždin, 1975) ili Krležina Vučjaka (Varaždin, 1975). Njegovi crteži pastelama ili u tušu i vodenim bojama uvelike dokazuju da je riječ o likovnom umjetniku, a ne o pukom scenografu i kostimografu. Dokaz su tome brojne kritike koje ga povezuju sa sezanizmom i postimpresionizmom, kubizmom i kubofuturizmom, realizmom ili geometrijskom apstrakcijom. Vojković vješto koristi stečena znanja pri uprizorenju kazališnih komada. Njegove scenske postave često su umjetnost za sebe. Ono što za njime ostaje jesu skice i nacrti za scenu i kostime u kojima se čita umjetnikova želja za što dubljim uključivanjem u štivo koje se postavlja na scenu. Vlastitim štihom obilježuje svaku predstavu, neovisno o komadu koji obrađuje. Često su to scene u interijeru, sjajno postavljene, prilagođene situaciji i glumcima. Više od sedamdeset postava tome su najbolji dokaz.

S druge strane dizajn kazališnih plakata nikako nije samo reklama ili stvar marketinga. Više puta nagrađivani Goran Merkaš (1950-1996), tvorac vizualnog identiteta varaždinskog kazališta, potvrdio se kao kazališni dizajner mnogih plakata (Fassbinder, Gorke suze Petre von Kant, 1988; Kafka, Proces, 1994; Čehov, Višnjik, 1982; Hugo von Hofmannstahl, Jederman ili Vsaković, 1996) koje je godinama uređivao za Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu. Njegovi plakati, kako piše Marijan Varjačić u katalogu izložbe, »dio su pojedine predstave, a ne nešto što predstavu izvana prati«. Oni i nakon predstava i dalje »žive kao sasvim samostalne i slobodne tvorevine«. Merkašove realizacije daleko su od klišeiziranih plakata koje susrećemo po ulicama i trgovima; oni su umjetničko djelo, ravnopravno svakom drugom, samo što im je namjena specifična. Uključivanjem poznatih likova iz umjetničkih razdoblja Merkaš dobiva na dinamici plakata, njegovoj formi dodaje fotografiju ili karikaturu kao osobit pečat. Da je tome tako, dokaz su i nagrade što ih je Merkaš dobivao po raznim izložbama kazališnih plakata i grafičkog dizajna. Stoga, pokušajte ubuduće više pozornosti obratiti na umjetnost koja je u bíti nedjeljiva od kazališta.

Marko Kružić