Matica ne traži povlastice

Matica ne traži povlastice

»Postaviti svoje ljude«, to je za mnoge političare sirenski zov pa mu ne mogu odoljeti. Tu se krila opasnost za Maticu jučer, tu se krije opasnost danas i sutra. Ne treba se nad tim zgražati, to treba spriječiti. Na Matičinim vratima trebalo bi napisati: Ostavite pred vratima svoju stranačku pripadnost

U Predsjedništvu Matice hrvatske po stažu ste najmlađi član. Dužnost glavnoga tajnika obavljate nešto više od pola godine. Kako Vi vidite rad najvišega Matičina tijela. Kadšto se može čuti da su sjednice vrlo burne?

— Predsjedništvo Matice hrvatske ima sjednice svaki tjedan, kadšto i češće. U njemu sjedi šest ljudi. Svaki želi Matici sve najbolje i pripravan je uložiti velike napore da bi ona što bolje ispunjavala svoje zadaće. Ne bi bilo normalno da u obavljanju teškoga posla i rješavanju nimalo jednostavnih problema šest ljudi uvijek misle i govore isto. Da, sjednice su kadšto burne. Da su posve mirne, naši bi kritičari govorili o žabokrečini, o glasačkoj mašini koja ispunjava nečije naloge. Danas se često naglašava da je demokracija procedura. Članovi Predsjedništva ponašaju se u skladu s tim: raspravljaju i glasovanjem donose odluke.

Uskoro će nova Glavna izborna skupština Matice hrvatske. Način utvrđivanja kandidata za mjesta u Matičinim upravnim tijelima nekima se učinio nedemokratičnim. Kako se došlo do liste?

— Prije nego što objasnim kako je došlo do liste koju sada imamo, želim naglasiti da na glasačke listiće može i na samoj skupštini doći ime svakoga čiju kandidaturu podrži pet zastupnika svojim potpisima. Listu kandidata koju sada imamo donosi Upravni odbor. Prijedloge mu dostavljaju Predsjedništvo, Matičini odjeli iz Zagreba i Matičine udruge izvan Zagreba. Upravni odbor je mogao sve te liste objediniti u svoju službenu listu, mogao ih je sve odbiti i praviti novu listu. Odlučio se (vrlo tijesnom većinom) da lista Predsjedništva postane službenom listom. Sve je učinjeno demokratski. Druga je stvar bi li bolje i pravednije bilo da su na listu došli svi koje je itko predložio. O tome se može diskutirati. Uostalom, još mogu doći na način koji sam na početku spomenuo.

Kao glavni tajnik morali ste Upravnom odboru podnijeti izvješće o Matičinu radu u protekle dvije godine. To će izvješće dobiti i svi zastupnici na Glavnoj izbornoj skupštini i ono je jedna od glavnih točaka dnevnoga reda skupštine. Što biste izdvojili iz toga dokumenta? Koji su po Vama bili najveći uspjesi, a koji najveći propusti u radu Matičine uprave?

— Rado ću izdvojiti neke podatke. Matica je u dvije godine objavila 107 naslova, što znači da je izlazila jedna knjiga tjedno! To su samo ona izdanja koja izlaze u središnjici i to bez knjiga koje su izlazile u važnoj biblioteci »Stoljeća hrvatske književnosti« (u tom je nizu izišlo u dvije godine 14 knjiga). Na Glavnoj skupštini ćemo izložiti sva djela Matičinih udruga, pa će svatko objektivan morati priznati da je riječ o impozantnoj djelatnosti i tu ništa ne mijenja na stvari činjenica da se tu i tamo pojavi knjiga za koju bismo voljeli da na njoj nema Matičina znaka. Naši su odjeli održali brojna predavanja, okrugle stolove, znanstvene skupove i ukupan posjet tim događajima mjeri se tisućama. To, naravno, ne znači da svi naši odjeli jako dobro rade: ima ih koji postoje samo na papiru, ali ima i onih koji u okrilju Matice hrvatske daju ozbiljan prinos određenoj znanstvenoj disciplini i njezinu populariziranju. Neke naše udruge su najbolji, a neke jedini organizator kulturnih događaja u svojim sredinama. »Vijenac« se morao ponovno izboriti za povjerenje kulturne javnosti i očito je uspio, naši časopisi »Kolo« i »Hrvatska revija« uspješno rade, naša je Galerija organizirala dvadesetak izložbi, započeli smo i intenzivno radimo na internetskim stranicama Matice hrvatske, nadamo se da ćemo još prije Glavne skupštine početi s izgradnjom naše nove kuće itd.

Na temelju svojega, dosta kratkoga, iskustva rekao bih da nedostaci Matičina rada izlaze iz toga što je sadašnja uprava htjela zadržati sve tradicionalne oblike Matičina djelovanja i prihvatiti sve nove izazove, a pritom nije stigla vrijednosno poredati zadatke. Za sve ono što smo htjeli raditi premalo nas je pa će trebati napraviti ne samo načelan, nego i konkretan plan rada. Po mom mišljenju bilo bi važno da se više članova Upravnoga odbora uključe u konkretne poslove, a ne da samo daju svoja mišljenja o tome kako je nešto urađeno. Uostalom, vjerujem da ćemo već poslije Glavne skupštine morati staviti na dnevni red Matičin sustav upravljanja i pokušati naći djelotvornija rješenja.

U kakvoj je sve to vezi s tvrdnjama da bi najprije trebalo odgovoriti na pitanje što je to uopće Matica? Kažu da se ponekad ljutite na te tvrdnje?

— U vrijeme kada sam bio student, na jednom književnom seminaru niste mogli naučiti ono što je voditelj htio da naučite jer je jedan moj ambiciozni kolega tvrdio da nema smisla učiti što je sonet kad ne znamo što je književnost. Mislim da su mnogi pozivi da se definira što je to Matica nalik na taj zahtjev nadobudnoga studenta. Mi moramo promišljati ulogu Matice u našem vremenu i u neposrednoj budućnosti, ali i paralelno raditi, ostvarivati postojeće programe. Promišljanjem i radom moramo Maticu učiniti ustanovom čiji će program i način djelovanja biti u skladu sa suvremenim potrebama hrvatskoga društva.

Ako dopustite, vratili bismo se pojedinim oblicima Matičine djelatnosti. Neki motritelji našega kulturnoga života drže da je udruga Matice hrvatske previše i da su one kadšto balast koji jako opterećuje funkcioniranje Matice kao cjeline. Drugi u njima vide simbol anakrone prosvjetiteljske politike.

— Da, i čuo sam i pročitao takvih izjava. Kadšto ih izriču vrlo ugledni ljudi, ali unatoč tome, moram reći da su to paušalne ocjene, češće usmjerene na to da se kaže kakva efektna rečenica koja će izazvati odobravanje neupućenih, nego na to da se ozbiljno promišlja suvremeni hrvatski kulturni trenutak. Uz ono što sam već rekao želim upozoriti na još neke podatke. Znate li tko izdaje ove časopise: Dubrovnik, Zadarska revija, Dometi (Rijeka), Književna revija (Osijek), Hrvatska misao (Sarajevo), Motrišta (Mostar), Krijesnica (Zenica), Riječi (Sisak), Svjetlo (Karlovac), Vartal (Trogir), Zavičaj (Virovitica), Hrvatski sjever (Čakovec), Hrvatska zora (Vis), Cetinska vrila (Sinj), Rovinjski obzori (Rovinj), Vrela (Daruvar), Matica glinska, Klasje naših ravni (Subotica). Sve te časopise izdaju naše udruge. Sada bih vam mogao nabrajati kalendare i zbornike, koncerte i predavanja. Zna li naša kulturna javnost da uz rijetke iznimke lokalne vlasti daju udrugama manje od 10.000 kuna godišnje. Napori ljudi u tim sredinama, pa i onda kad je riječ o skromnim dosezima, zaslužuju poštovanje i podršku svake ozbiljne kulturne politike, a ne prezrive osmijehe i podrugljive tonove. Znaju li ti kritičari kako izgleda npr. kulturni život u Križevcima i Zaprešiću, a kako bi izgledao bez Matice hrvatske?

Posve je drugo pitanje što bi trebalo mijenjati da ta razgranata mreža naših udruga postiže još bolje rezultate. Urediti tu djelatnost bit će jedan od glavnih zadataka novoga saziva Matičinih čelnika. To će uređenje ovisiti o općem smjeru kojim će se Matica kretati. Mi ne trebamo osnivati udruge olako, ali ne treba ni gasiti olako. Potrebno je pronaći formulu njihova boljega povezivanja i djelotvornije suradnje sa središnjicom. Tu neće puno pomoći mudre diskusije, nego djelotvorniji način financiranja i spremnost onih koji mogu održati koncert, predavanje ili kazališnu predstavu da sjednu u automobil i idu u Županju ili u Novi Travnik! U tom smislu svoj dio obveza mora prihvatiti svaki dužnosnik Matice hrvatske, a Predsjedništvo mora imati jasan plan djelovanja.

Kako Vi vidite nakladništva Matice hrvatske? Kako se financiraju »Stoljeća hrvatske književnosti«?

— O našem sam nakladništvu već nešto rekao. Dodao bih da je čak jedanaest Matičinih naslova u ove dvije godine nagrađivano, neki i više puta. Produkcija je jako narasla i stoga smo odlučili imenovati dvadesetak novih urednika: tom bi uredničkom timu na čelu stajala gospođa Jelena Hekman koja je gotovo sama podnosila teret toga prevelikoga posla. Potrebno je nešto vremena da novi način zaživi. Paralelno s tim zaživjet će i neki novi nizovi, neki postojeći će se ugasiti. »Stoljeća hrvatske književnosti« imaju svoj urednički tim kojemu je na čelu akademik Vlatko Pavletić. Za njih se dobivaju posebna proračunska sredstva. Tim se sredstvima pokriva priprema. Matica iz svojih sredstava plaća tisak i uvez i raspolaže knjigama. Očito je da bi trebalo učiniti ozbiljnije napore u promidžbi i prodaji te biblioteke.

Hoćete li se ponovno kandidirati za ovu dužnost i što nudite u svom programu? Očekujete li promjene na drugim mjestima u Matičinu vodstvu?

— Ja ću se prvi put kandidirati. Tek sam šest mjeseci na ovoj dužnost: na nju sam došao, kao što je poznato, nakon smrti vrlo zaslužnoga gospodina Kreše Mikolčića. On je odradio tri četvrtine ovoga saziva, a ja samo četvrtinu. Razgovarao sam o kandidaturi s predsjednikom i sa svim članovima predsjedništva i odlučio da se kandidiram. Moj program je program Matice hrvatske: obznanit će ga i obrazložiti predsjednik na Glavnoj skupštini. Uloga glavnoga tajnika opisana je u Matičinim pravilima jednom jedinom rečenicom: on organizira rad Matice hrvatske. Posao nije nimalo jednostavan. Ako budem izabran, trudit ću se da ga radim što bolje. To zvuči ofucano, ali kompletan i precizan odgovor zahtijevao bi puno prostora. Bitne odrednice jasne su iz mojih odgovora na druga Vaša pitanja. Ako budem izabran, to će zapravo biti, kao što sam rekao, prvi moj mandat. Kako se dosadašnji gospodarski tajnik nije kandidirao, imat ćemo novu osobu i na tom mjestu, to znači da će najmanje trećina predsjedništva biti nova. Pretpostavljam da će slično biti i s Upravnim odborom.

Kako komentirate mišljenje dijela kulturne javnosti da bi Maticu hrvatsku trebali voditi mladi ljudi?

— Maticu hrvatsku trebaju voditi pametni ljudi: njih ima u svim naraštajima. Otkad sam glavni tajnik, slušam ovo: treba okupiti mlade, treba se modernizirati, treba se okrenuti budućnosti. Malo tko kaže što to konkretno znači. Bila bi katastrofalna politika koja bi mladima zatvarala Matičina vrata, bila bi loša politika u kojoj ne bi bilo ničega privlačnoga za mlade. No, želim dodati ovo: za one mlade koje zanimaju kultura, znanost, umjetnost. Ne smijemo Matičine prostore pretvoriti u sportska borilišta ili disco — klubove da bi došlo puno mladih. Matica mora jednim okom gledati u budućnost, ali jednim mora promatrati prošlost: jedna je od bitnih njezinih zadaća da hrvatska kulturna dostignuća iz prošlosti ugrađuje u naš suvremeni trenutak. Mudrost je u odabiru: treba odabirati ono što se može ugraditi u vrijednosni sustav suvremenoga čovjeka. Mladih u Matici ima, ima ih i na odgovornim mjestima i vjerujem da će ih u skoroj budućnosti biti još više i da je dobro da ih bude što više.

U izravnoj je vezi s tim Matičin izdavački program. Kadšto se čuju prigovori da je Matica (bila) povlašteni izdavač, neki čak kažu »sveta krava«. Što biste im odgovorili?

— Osobno mislim da Matici ne treba nikakav povlašteni položaj, recimo pri financiranju izdavaštva. Ali oni koji su brzi na ocjenama i koji misle da su kreativni zato što su nesolidni moraju razumjeti da uvažavanje tradicije nije povlašteni položaj. Bit ću konkretan. Ako se Matica hrvatska za isti posao natječe s drugim izdavačima, ona ne treba imati prednost zbog svojega imena, ali ako ona svojim imenom može skupiti ekipu koja će dotični posao obaviti bolje nego drugi, onda ona taj posao mora dobiti. Pet momaka okupljenih u izdavačko poduzeće, ma kako pametni bili, ne mogu biti konkurencija Matici hrvatskoj. U Maticu je, naime, puno momaka, kroz puno godina ulagalo svoje sposobnosti. Stalno mi se žale ljudi koji predugo čekaju da im Matica objavi knjigu, a na moje pitanje zašto ne objave drugdje, odgovaraju da žele u Matici. Nitko im iz Matice ne šapće taj odgovor. Svi znamo zašto je tako. Ako Matica ostvaruje neki program koji je od nacionalnoga interesa i koji ne može donijeti zaradu, ona s pravom očekuje pomoć države. Pritom ne može Matica sama određivati koji je program takav, ali smije i mora predlagati.

Kako ocjenjujete odnos državne vlasti prema Matici?

— Taj se odnos najčešće promatra kroz novac koji iz državnoga proračuna stigne na Matičine račune, ali problematika je puno složenija. Rekao bih da je puno važnije uvjetuje li se davanje novca i čime se uvjetuje. Naravno, ne mislim na potrebne i normalne zahtjeve da se položi račun o trošenju novca koji je država dala. »Postaviti svoje ljude«, to je za mnoge političare sirenski zov pa mu ne mogu odoljeti. Tu se krila opasnost za Maticu jučer, tu se krije opasnost danas i sutra. Ne treba se nad tim zgražati, to treba spriječiti. Na Matičinim vratima trebalo bi napisati: Ostavite pred vratima svoju stranačku pripadnost.

Je li Matici hrvatskoj potreban Nakladni zavod. Neće li u Matici paralelno živjeti dvije izdavačke kuće?

— Kada sam počeo obnašati dužnost glavnoga tajnika, Predsjedništvo je najviše raspravljalo o uređenju odnosa između Matice i Nakladnoga zavoda. Ti su razgovori bili nužni jer je upravo u tom trenutku završena sanacija teškoga stanja Nakladnoga zavoda. Prevladalo je mišljenje da je Nakladni zavod potreban Matici, pa je na samom kraju 1999. potpisan ugovor o poslovno-tehničkoj suradnji Matice hrvatske i Nakladnoga zavoda. Zavod bi trebao obavljati ukupnu prodaju knjiga koje sam izdaje i onih koje izdaje Matica, mora poraditi na oblikovanju djelotvorne prodajne mreže, trebao bi u dogledno vrijeme obavljati tehničke i grafičke pripreme svih Matičinih izdanja i razvijao bi nakladničku djelatnost koja ne bi konkurirala Matičinoj. Treba znati da je Zavod u 100% vlasništvu Matice hrvatske, da Matičino Predsjedništvo može smijeniti direktora, da može ukinuti Zavod itd. Ugovor je potpisan na šest mjeseci, u rujnu će se objektivno moći vrednovati postignuća i donositi odgovarajuće odluke. Njih će donositi Matičina tijela.

Osim u Matici posljednjih ste godina angažirani i u važnim sveučilišnim tijelima, organizirali ste kongrese itd. Nedavno se pojavila Vaša knjiga »Filološki razgovori«. Imate li dovoljno vremena za bavljenje znanstvenim i stručnim radom?

— Naravno da nemam dovoljno vremena, ali tako sam odabrao. Prije angažmana u Matici uspijevao sam bar donekle držati stvari u rukama, sada je kritično. Knjiga koju spominjete rezultat je »minulog rada« i ne budem li »promijenio ploču«, neće se skoro pojaviti nova. No u lipnju će prestati mnoge moje dužnosti i nadam se da će u novoj školskoj godini biti primjetljivo više vremena za znanstveni rad. Ako želimo da funkcioniraju ustanove i društva do kojih nam je stalo, da izlaze knjige, časopisi i zbornici, moramo, barem neki, potrošiti vrijeme na to.

Bili ste dugogodišnji tajnik i pomoćnik direktora Zagrebačke slavističke škole koja je svojim multimedijskim programom bila svjetska seminarska senzacija. Kombinirajući znanost i struku s izložbama slika i skulptura, nastupima glumaca, vokalnim i instrumentalnim koncertima, filmovima i promocijama knjiga, taj je seminar bio najbolji promotor Republike Hrvatske u inozemstvu. Škola je dobila brojne nagrade. Bila je proglašena najboljim seminarom na svijetu. Svoju zvjezdanu fazu Škola je doživjela od 1981. do 1990, ali je visoku razinu svog programa zadržala sve do 1998. Već godinu dana ne čuje se ništa o toj legendarnoj instituciji. Što se događa s njom? Da li je nastupilo razdoblje krize?

— Vaše je pitanje opsežno, ni moj odgovor neće biti posve kratak. Prvo bih htio točnim tvrdnjama iz vašega pitanja dodati barem dvije. 1. Nigdje inozemni slavisti nisu mogli čuti toliko o hrvatskoj književnosti i jeziku koliko na toj školi. Kada smo dolazili na međunarodne slavističke kongrese u Bratislavi i Krakowu, naša najbolja publika bili su bivši polaznici Zagrebačke slavističke škole. Među stranim slavistima koji su govorili o kroatističkim temama također su prevladavali polaznici Škole. 2. Taj »najbolji promotor Republike Hrvatske« trošio je izvanredno malo, znatno manje nego neki čiji su rezultati bili posve skromni.

Sudbina Škole umnogome je tipična za našu sredinu. Od 1972. do danas neprekidno je trebalo objašnjavati što škola radi, trebalo je objašnjavati onima čija je dužnost bila da to znaju. Na samom fakultetu bio je znatan broj onih koji su se oko Škole okupili i radili s puno volje i s puno uspjeha. No, što je zanimljivo, i u trenucima najvećih i doista neupitnih uspjeha, u matičnoj ustanovi neki su gunđali protiv te ustanove: neki su držali da bi njihova uloga u svemu tome morala biti veća, neki nisu bili zadovoljni multimedijskim usmjerenjem Škole (gotovo da im je najvažniji dokaz da su odlični filolozi bilo to što nisu voljeli izložbe i koncerte), treće je uzrujala neka sitnica koja je onda postala važnijom od djelotvornoga napora velikoga broja njihovih kolega, četvrte direktorov stil rada itd. Kao da nisu htjeli vidjeti da jedna važna institucija dobro funkcionira bez obzira na uvijek moguće prigovore. U nadležnim pak ministarstvima bilo je toliko neoprostive neobaviještenosti da je pravo čudo kako to nije obeshrabrilo voditelje. Pravednost zahtijeva da se kaže da je uvijek bilo pojedinaca koji su pomogli, a istina je i to da je za tu izrazito nacionalnu instituciju više sluha bilo u institucijama socijalističke Hrvatske, nego u onima samostalne Republike Hrvatske. Ojačala je uloga već spomenute diobe »naši ljudi« — »oni drugi«, pa ako nam se direktor ne sviđa, mi novac ne damo. Presudno je bilo gašenje financijske samostalnosti Škole. Postavši jednom od bezbrojnih aktivnosti jednoga velikoga fakulteta, Škola je zapala u vrlo ozbiljnu krizu. Ona, uz ostalo ispunjava dio međunarodnih obveza Republike Hrvatske i to će je, nadam se, spasiti od nestanka, ali doista je tužno da su svi ovogodišnji seminari nacionalnih kultura odavno oglašeni, a za hrvatski se još ne zna ni hoće li ga biti.

Razgovarao Ivica Matičević