Lagana zabava

Lagana zabava

Georges Feydeau, Buba u uhu, GK Komedija, premijera 14. svibnja 2000, redatelj Jiri Menzel, uloge Damir Lončar, Igor Mešin, Dražen Čuček, Sanja Marin, Mila Elegović Balić, Dubravka Ostojić, Jasna Palić Picukarić, Maja Petrin, Ljubo Tečević, Davor Svedružić, Saša Buneta...

Upadajući u bračnu ložnicu, ne treba ni reći nenadano i definitivno prerano, supruga zatekne svoju »bolju polovicu« u uobičajenoj pozi, u kojoj partnerica, dakako, nije ona. Zbunjeni suprug uspijeva jedino procijediti: »Ovo što sad vidiš, to nije istina.«

I jest i nije, kako to već biva s bračnim vicevima koji se pričaju punog trbuha uz, po mogućnosti, dvostrukosladno pivo ili čašu »domaćeg« ili »domaće«. Naravno, sličan prizor zasigurno nije nevjerojatan, ali ipak ima pomaknutu granicu realnosti — to je naposljetku ono što ga čini komičnim. Između tih jest i nije, u svim naznačenim kategorijama, leži i Buba u uhu, predstava najavljena kao urnebesna suradnja ansambla Gradskog kazališta Komedija i, ponovno, češkog redatelja Jiuija Menzela. Ne očekujući zaumnost ključnih prizora ili osvješćujuću katarzu kazališnog djelovanja, nego naprotiv samo farsu namijenjenu smijehu i zaboravu, sjetimo li se još jednoga poznatog Menzelova sunarodnjaka, Bubu u uhu može se gledati. Neizbježna usporedba s Nemoćnikom u pameti, prošlogodišnjom Menzelovom i Komedijinom uspješnicom, ipak će prevagnuti na nemoćniju stranu, ali ne (samo) zbog Menzela. Jer, Buba u uhu, koliko god pustopašna i lakrdijska bila, čvrsto je zadana simultana i simetrična forma, kojoj Menzel nije htio ili nije mogao pomaknuti težište. Zato komedija o preljubima i zamjenama identiteta guli svoje kroz tri uredna čina, jednaka trajanja i uredne, no potpuno nezanimljive scenografije.

Francuski dramatičar Georges Feydeau svoje je glavne, vrlo građanski duhovite komade uglavnom napisao prije nego što je 20. stoljeće pokazalo svoje ružnije strane, pa se zato i ne može govoriti o njihovoj težini. Iako u Bubi u uhu postoje naznake ksenofobije, konzervativizma i kritike, ali vrlo lagane, i jednog i drugog, humor u tom, kao i svim sličnim komadima, ne potiče već zatire u samorazumijevanju i identifikaciji. Apsolutno zatvorena sustava u hijerarhiji društva na (prošlom, onom) prijelazu stoljeća, u kojem su i likovi spremni na upravo i jedino onaj status koji im je dodijeljen, takva farsa ne zadire dublje od smijeha na razini doskočice ili neprestanih ponavljanja. Redateljski su se mogla otvoriti barem neka od vrata koje nudi tekst, iako u njemu vrata ima i previše, no Menzel je odlučio odigrati Bubu u uhu baš korektno, prema tekstu i prema publici koja se u Komediji zaista smije od srca.

Za takav smijeh najprije je zaslužan Damir Lončar u dvije uloge — visokostališkog direktora Chandebisea i njegova dvojnika — ne baš iskričava sluge Pochea. Dvostruki identitet, pogotovo kada to zahtijeva brzo pretrčavanje iza kulisa, koje su uzrok unekoliko ponovljene i poboljšane Lončarove figure, jedan je od najvećih glumačkih izazova, i Lončaru treba čestitati. Uz njega treba pohvaliti i Igora Mešina kao Camilla s govornom manom, iako njemu, ali još više redatelju, treba zamjeriti nerazumljivost otrovnih replika, koje ipak imaju svoje značenje, pa onda i smisao.

Ženski dio ansambla nije bio kadar parirati muškom ni u jednom segmentu predstave, osim onom čisto vizualnom, za što je odgovorna kostimografkinja Mirjana Zagorec. Sanja Marin shvatila je farsu odveć statično i hladno, dok ju je Mila Elegović Balić dotjerala do odveć revna, no ipak neduhovita kraja. Maja Petrin, nažalost, po nekom nije dovoljno dobra da igra malo veću ulogu od koketne sobarice, iako je ona jedina uhvatila pravi duh Bube u uhu, gotovo kao i Jasna Palić Picukarić.

Ispitivanje bmla publike eksperimentalno je provučen kroz namjernu referenciju originalnoga španjolskog para na sapunice latino podrijetla koje su danas u modi. No, čak je i taj štos već viđen, kako na filmu, tako i u kazalištu, pa koliko god se Davor Svedružić trudio, čak i uz poneke prave bravure jezične slavensko-romanske slitine, »ne da ga ide«.

Zato je Komedijina Buba u uhu vrlo lagana i plitka predstava, ne samo zbog teksta, predstava koja i jest i nije ono što bi trebala biti. Da, to jest kazalište, ne, to nije suvremeno, ali da, ljudi za svoj novac uživaju, što je u ovom slučaju najjači argument.

Igor Ružić