Kronika moralnog pada

Kronika moralnog pada

Cecil Philip Taylor, Dobri, HNK, Zagreb, premijera 18. svibnja 2000.

Na trećoj izvedbi drame škotskog pisca Cecila P. Taylora Dobri u zagrebačkom HNK vidjeli smo neobičan prizor. U centralnoj loži susrela su se dva predsjednika. U vrlo bliskom susjedstvu u miroljubivoj koegzistenciji sjedili su hrvatski predsjednik Stjepan Mesić i predsjednik Republike Peščenice Željko Malnar. Jesu li poslije otišli na kavicu prokomentirati predstavu koja priča o tome kako jedan posve pošten i pristojan čovjek postaje nacist, nije nam poznato. Ali zato sam se ja te iste večeri sjetila De Rougemonta i njegove sjajne knjige Udio Đ avla u kojoj on poručuje svima koji su govorili, »ako pobijedimo Hitlera, više nećemo imati neprijatelja« da Hitler nije bio izvan nas, nego u nama.

Time je De Rougemont djelomično odgovorio i na pitanje što ga pisac drame Dobri upućuje svojim tekstom, kako je moguće da pojedinci dragovoljno postaju nacistima, da se liše moralne odgovornosti, zažmire na zločine i prepuste se njihovu mehanizmu. Upravo to dogodilo se Hansu Hadleru, glavnom junaku drame Dobri, profesoru njemačke književnosti na frankfurtskom sveučilištu, dobrom čovjeku koji, kaže, voli svoju ženu, djecu, ljubavnicu, slijepu majku i najboljega prijatelja, židovskog liječnika Moritza.

No Hadler je slabić, a slabići ne mogu biti iskreni. On voli sve, a zapravo ne voli nikoga. Iz neurotičnoga braka on bježi u naručje ljubavnici, ali nema snage ostaviti ženu, Moritz je njegov jedini prijatelj, ali mu nije htio nabaviti isprave za izlazak iz zemlje i posredno skrivio njegovu smrt, bio je protiv tog nacističkog sranja, ali je ipak ušao u SS, postao stručnjak za eutanaziju umno poremećenih osoba, a nakon sudjelovanja u paleži nepoćudnih knjiga u Kristalnoj noći i rektor sveučilišta. Sve te situacije i odnose, tu gnusnu kroniku pada dobrog čovjeka u košmaru kolektivne psihoze Taylor daje kroz strukturu horor-slagalice u kojoj se prizori slažu naizgled neurednim rasporedom, ali dojmljiva konačnog rezultata.

Redateljica Snježana Banović prenijela je Taylorov tekst u predstavu vrlo dobre ritmičke strukture, podijelivši scenu na dva plana koje je scenski vrlo inteligentno, efektno, ali ne napadno, oblikovala Dinka Jeričević. Dok se na sceni odigravaju osobne neuroze pojedinca, na gornjem planu uzdignutoga platoa komentira se fotografijama i kabaretskim prizorima košmarna zbilja, vrijeme koje je mahnitalo kakofonijom kabaretske glazbe, Hitlerovih govora, uspaljenoga skandiranja mase i prijetećim puščanim cijevima nacističkih vojnika.

Pohvale za odličnu koreografiju kabaretskih prizora idu Zagi Živković, za kostime Diani Kosec-Bourek, a za predstavu vrlo važan izbor glazbe sjajno je napravila Vesna Šir. »Glazba je u vezi sa smrtnom hajkom«, tvrdi violinist Simon Laks u knjizi sjećanja iz logora Auschwitz. Tamo su uz glazbu ljude ubijali, kaže on, a glazbu kao pratiteljicu u smrt koristi dojmljivo u predstavi i redateljica. Židovskoga liječnika Moritza ubija Pjevač s puškom pjevajući poznati sentimentalni napjev toga doba.

I glavnog junaka Hadlera opsjeda glazba. Po glavi mu se mota gomila glazbenih motiva koja još više pojačava njegovu neurozu. Inače i nažalost, u stalno istom registru neurotične teatralnosti glavnog je junaka prilično bezlično scenski utjelovio Siniša Popović, ne uspjevši uvjerljivo dočarati one dramske prijelome, strahove i nemoći koje brižna muža i dobra prijatelja pretvaraju u neumoljiva, nesentimentalna pisca Izvještaja o moralu, opremi i općoj situaciji u logoru Auschwitz. Pretpostavljam da ipak postoje stanovite razlike, koje u interpretaciji Popovića nismo zapazili, u varijantama Hadlerove uznemirenosti na početku predstave s glazbenom kakofonijom u glavi i frustrirajućom situacijom u kući od one koja ga prati na putu moralnog ponora na kojem se neprestano mora uvjeravati u dobre strane nacističkog sustava.

Što se tiče ostalog dijela ansambla, u njemu ističemo Almu Prica kao rastrojenu Hadlerovu ženu, koja u glumičinoj interpretaciji gotovo da djeluje kao metafora autizma što je u toj mcri preuzeo strategiju bijega od stvarnosti, vrlo dobru Ivanu Boban kao studenticu i Hadlerovu ljubavnicu čijoj nezrelosti ona glumački mudro pridodaje i vrlo zreli strah i zabrinutost odrasle osobe. No i ostali dio glumačkog ansambla vrlo je dobro i kvalitativno ujednačeno odigrao svoje uloge: Tomislav Stojković kao Moritz, Ivka Dabetić kao dementna majka, Ivan Brkić, Vanja Matujec, Boris Miholjević, Alen Šalinović, Ivo Gregurević, Adam Končić i drugi.

Na kraju predstave, kada Hadler dolazi u logor i ugleda logoraški orkestar koji svira pravu glazbu za razliku od bezglasnih tonova u njegovoj glavi, sjetila sam se bilješke glazbenika Karela Frohlicha koji je svirao u jednom takvom logoraškom orkestru i koji je rekao: »Nismo svirali za publiku jer je ona stalno iščezavala.« I ova predstava prekida se pucnjem vojnika u logoraša-glazbenika. Možda je to bio scenski odraz stvarnoga lika, skladatelja Viktora Ulmanna koji je umro u Auschwitzu 1944. i na posljednjoj sonati koju je skladao u logoru ironično napisao: »Skladatelj zadržava prava sve do svoje smrti.«

Gordana Ostović