Krleža opet među Mađarima

István Lökös, A Kaptoltól a Ludovikáig. Od Kaptola do Lukovike. Nemzeti Tankönyvkiadó, Budapest, 1997.

István Lekös vrsni je poznavatelj hrvatske i mađarske književnosti u njihovoj cjelini, ali i pojedinih njihovih predstavnika. U krugovima komparatista nezaobilazan je autoritet pogotovo kad je riječ o hrvatsko-mađarskim književnim vezama. Knjiga Od Kaptola do Ludovike u izdanju Nemzeti Tankönyvkiadó, Budapest, 1997. (objavljena na mađarskom jeziku) kao što je to i u podnaslovu: Nacionalna svijest i doživljaj mađarstva u životnom djelu Miroslava Krleže navedeno, bavi se odnosima na relaciji hrvatska književnost — Krleža te mađarska književnost — Krleža. Pet godina (od 1908. do 1913) koje je Krleža proveo na školovanju u Pečuhu i u Budimpešti, kao i osamstogodišnji hrvatsko-mađarski državni i kulturni suživot, koji je u njemu u početku izazvao stanovitu odbojnost, ali čije je progresivno nasljeđe upravo u ovih pet godina upoznao, inspirirale su i motivirale njegovo cjelokupno životno djelo i pridonijele tomu da se ono može sumirati upravo pojmom hungaro-croatica, koji je i sam Krleža rado koristio. Novost te knjige je u tome što ukazuje na činjenicu kako je razumijevanju hrvatsko-mađarske zbilje uz hrvatske književne tradicije (Kranjčević, Matoš, Gjalski) pridonio i mađarski pjesnik Endre Ady kao i časopis »Nyugat« te sociolog i publicist Oszkár Jászi i časopis »Huszadik Század«, koji je Jászi uređivao.

Knjigu možemo podijeliti na tri razmjerno jednaka djela. U prvom poglavlju, koje je ujedno i prvi dio, pod naslovom Geografska i duhovna kolijevka, autor opisuje Krležino djetinjstvo i godine provedene u osnovnoj školi i gimnaziji te doživljaje iz svakodnevnog života, ali i bitne društvene i političke događaje koji su mogli utjecati na njegov svjetonazor, a time i na njegovo djelo. Drugi dio čini poglavlje Krleža i mađarski progres u kojemu su opisane godine provedene na školovanju u Kadetskoj školi u Pečuhu i na vojnoj akademiji Ludoviceum u Budimpešti. Treći dio obuhvaća posljednja dva poglavlja u kojima autor opisuje i dokazuje svoja viđenja vezana za utjecaj mađarskog pjesnika Endrea Adyja na Krležine Balade Petrice Kerempuha te kako se doživljavanje s jedne strane Adyjeva pjesništva, a s druge djelovanja Galilei-köra (Galilejev krug) manifestiralo u Krležinim Zastavama. Spomenuti je Galilejev krug u doba Krležina dolaska u Budimpeštu bio važno okupljalište progresivnoga dijela budimpeštanskih studenata. Na kraju, dakako, vrijedna je spomena i bogata bibliografija, koja obuhvaća ne samo mađarske i hrvatske autore nego i njemačku i poljsku literaturu.

Ovo djelo u mnogome pridonosi razjašnjavanju nekih dvojbi u Krležinu opusu, a njegovi rezultati u daljem radu svakako će biti neizbježni filolozima u istraživanju djela tog velikana hrvatske književnosti dvadesetog stoljeća, iako će, nažalost, zbog nepoznavanja mađarskog jezika hrvatski istraživači do tih rezultata teško doći.

Razlog pisanju ove recenzije nije bio isključivo stručno ocjenjivanje tog zasigurno vrijedna rada (iako ne želimo tajiti zadovoljstvo nad činjenicom da Krleža nije samo poznati pisac, a njegova djela nisu samo rado čitana među mađarskim čitateljstvom, nego su ih često analizirali i istraživali ugledni mađarski filolozi), već namjera da opišemo svoja razmišljanja čitajući ovu knjigu ne samo kao znanstveni rad nego i kao knjigu napisanu na iznimno zanimljiv način. Kako je Miroslav Krleža omiljen i mnogo čitan u Mađarskoj, možemo očekivati da će i knjiga Istvána Lekösa dospjeti u ruke šireg čitateljstva.

Misticizam kaptolskoga ministranta

Prva dva poglavlja knjige djelomice se odnose na Krležin životni put od rođenja do Prvoga svjetskoga rata. Običan će čitatelj s velikim zanimanjem pratiti opis staroga Zagreba, mjesta Krležina rođenja, podrijetlo i obiteljske prilike, ulogu bake Tereze Goričanec, misticizam maloga kaptolskoga ministranta, intenzitet doživljaja kojim sluša Stabat Mater i kako će upravo taj intenzitet za njega i poslije biti svojevrsno mjerilo. Pri kraju četvrtoga razreda osnovne škole slijedi novo odlučujuće iskustvo: prva kazališna predstava, koja ga približava društvenim zbivanjima. Krvave demonstracije 27. ožujka 1903. zasigurno nisu mimoišle pozornost desetogodišnjaka. Pored osnovnoškolskih i gimnazijskih lektira dokazan je utjecaj Ante Starčevića i Frana Supila na Krležu. Mađarskom su čitatelju ta imena vjerojatno nepoznata, ali iz konteksta će lako saznati ono najnužnije za razumijevanje. Na kraju prvoga poglavlja posvećeni su posebni dijelovi Kranjčeviću, Matošu i Gjalskome. Dok je Lekös dokazao kako su Kranjčevićeve pjesme nužno morale utjecati na mladoga gimnazijalca, čitatelj je, usput saznao nešto o tom hrvatskom pjesniku i dojmila ga se Kranjčevićeva pjesma Resurrectio u izvrsnu prijevodu možda najboljega prevoditelja južnoslavenskih književnosti Zoltána Csuke. Hrvatskom čitatelju ili filologu činila bi se suvišnom analiza nekih Matoševih pjesama, a mađarskom čitatelju teško je pratiti autorove misli bez predočena teksta pa se taj dio — iako ga opravdava konkluzija koja slijedi iz izlaganja da, npr., odlike Matoševih pjesama: viđenje problema, raspoloženje ili slikovitost čini putokaz k Baladama Petrice Kerempuha — može smatrati predugim. Završni dio prvog poglavlja o Gjalskome je na svoj način iznimno zanimljiv. Svijet koji Gjalski opisuje poznat je mađarskom čitatelju iz romana Kálmána Mikszátha i Gyule Krúdy, te će i sam rado povući neke paralele. Imajući u vidu autorove postavke, koje želi dokazati, a jedna od njih je npr. da je Gjalski u nekim svojim pripovijetkama Krležin izravni prethodnik, moglo bi se reći da je to izlaganje odveć opsežno, no kako čitatelj, ponavljamo, ne čita ovu knjigu s toga stajališta, neće zamjeriti autoru na paraleli između Gjalskog i Turgenjeva te će rado pročitati prvi put izvatke iz reprezentativne zbirke pripovjedaka Gjalskog Pod starim krovovima u prijevodu autora.

Kadetski dani u Pečuhu

U drugom poglavlju autor istražuje moguće razloge zbog kojih su se Krleža i/ili njegovi roditelji odlučili za nastavak školovanja u kadetskoj školi u Pečuhu, gdje je za tri godine školovanja postigao odličan uspjeh i kao jedan od najboljih učenika dobio carsku stipendiju za vojnu akademiju Ludoviceum. U kadetskoj školi imao je profesora čijim je posredovanjem zavolio književnost i čitanje te je stekao na osnovi srednjoškolskog gradiva široku naobrazbu iz mađarske književnosti. Sve te navode autor potkrepljuje podacima, koji se danas nalaze u Vojnopovijesnom arhivu u Budimpešti. U to doba prevodi, »četrdesetosmaški ep« Az apostol Sándora Petefija, koji je pridonio tomu da »1848, točnije duhovno nasljeđe Petefija i Kossutha sjedinjeno sa hrvatskom, štoviše južnoslavenskom sviješću, odnosno činjenicama misli zajedničkog pripadanja, prvi put ga (Krležu) vodi do naslućivanja istine, naime da su društvene nedaće unutar Monarhije — koje jednako pogađaju i Mađare i Hrvate — posljedice Beča, tj. interesa Habsburgovaca«. Shvativši bit revolucionarnih zbivanja 1848. i prihvativši njihovo nasljeđe, Krležin sljedeći potez, došavši u Budimpeštu, bio je neminovno korak prema Galilejevom krugu pod duhovnim vodstvom Oszkára Jászija. U proljeće 1911. započinju rasprave o nacionalnim manjinama; prvo je predavanje održao upravo Jászi pod naslovom Nacionalno pitanje i budućnost Mađarske, a tekst tog predavanja objavljen je i kao knjiga. Te dvije spoznaje bit će od velike važnosti za Krležin razvoj i kao čovjeka i kao književnika. Treća činjenica, koja je svakako utjecala na pisca, jesu demonstracije u budimpeštanskom predgrađu Rákospalota 23. svibnja 1912, koje su krvavo ugušene, ali u mađarskoj književnosti često spominjane. Čitatelj, koji se sada, što se mađarskih prilika tiče, nalazi na poznatu terenu (naime, te činjenice usvojio je već na razini gimnazijskoga gradiva), s velikim će zanimanjem moći pratiti Krležin životni put u kadetskim danima u Pečuhu, na Ludoviceumu u Budimpešti te njegov neuspio pokušaj odlaska u Balkanski rat, sve do kraja Prvog svjetskog rata.

Mađarski ljubavni trokut

U trećem dijelu u središtu autorova istraživanja nalaze se mogući utjecaji na neka Krležina djela. Najprije u trećem poglavlju Od doživljavanja Adyja do balada Kerempuh autor brižljivo i ulazeći u pojedinosti analizira pjesmu Tužaljka nad crkvom te baladu Khevenhiller prateći moguću nit koja povezuje Krležine i Adyjeve pjesme. Krleža je preveo Adyjevu pjesmu Jecati, jecati, jecati... Lekös smatra »da se srodnost Krležina prijevoda Adyjeve pjesme i Tužaljke uvjerljivo da dokazati već i vanjskim značajkama. Ne samo strofe od dva stiha i konzekventno korištene parne rime nego i jezični oblici podsjećaju na Adyjevu pjesmu«. Mađarskog će se čitatelja svakako dojmiti autorovo poznavanje pjesama obaju pjesnika te prilike u kojima su one nastale kao i usporedba pojedinih pjesama. Međutim, još više će biti zadivljen Krležinim poznavanjem Adyjeva pjesništva i podatkom kako je Krleža pisao eseje Petefi i Ady dva barjaka madžarske knjige i Madžarski lirik Andrija Ady. U posljednjem poglavlju, za koje smatramo da također pripada trećem dijelu, autor u romanu Zastave istražuje moguće istovjetnosti među glavnim protagonistima i Krležinim suvremenicima. Lekös se poziva na Krležin dnevnik u kojem Krleža spominje ljubavni trokut Endre Ady — Adela Diósyné Brüll (u Adyjevim pjesmama zvana Léda) — Ödön Diósy, istaknuvši kako je unatoč pokušaju spisateljice Zsófie Dénes u romanu Akkor a hársak épp szerettek... (Tada su lipe upravo voljele), pravi roman tog trokuta ipak ostao nenapisan. Lekös se poziva i na druge istraživače, koji također smatraju da je glavni junak Kamilo Emerički mogući Krležin alter ego, dok je profesor Erdélyi zapravo Oszkár Jászi, a Ana Borongaj Jászijeva žena Anna Lesznai. Nadalje Lekös skreće pozornost na isprepletanja životnih situacija te osobina protagonista trokuta Ady — Léda — Ödön Diósy, kao i Krleže, Jászija i Anne Lesznai u likovima Zastava. Svakako treba istaknuti kako u oba poglavlja trećeg dijela autor ističe Krležin izričiti protest citirajući prvo esej o Rilkeu kako niječe ikakav Adyjev utjecaj na sebe, a zatim Krležino pismo upućeno prevoditelju Zoltánu Csuki, u kojem Krleža ponovno prosvjeduje zbog Csukine hipoteze naglašavajući kako Ana Borongaj nije Anna Lesznai, Erdélyi pak nije Jászi... Ne želeći komentirati te tvrdnje i Krležina nijekanja napominjemo kako će čitatelj svakako uživati u dokazivanju odnosno demantiranju nekih činjenica smatrajući kako život također piše romane.

U završnom dijelu ovog izlaganja kao pokušaj razrješenja nepomirljive suprotnosti između Krležinih i autorovih tvrdnji prisjetimo se anegdote iz mađarske književnosti vezane za velikog pjesnika 19. stoljeća Jánosa Aranyja (1817-1872). Listajući knjigu u kojoj su bile njegove pjesme, Arany je naišao na komentar: »...pjesnik je ovim htio reći da...«. Na to je on dopisao (u slobodnom prijevodu): »Htio je vrag, a ne ja!« Na osnovi te zgode dalo bi se raspravljati o tome koliko pisac prepuštajući svoje djelo publici zapravo prepušta djelo na milost i nemilost čitatelju, pa ga svaki pojedinac čita i tumači na svoj način. U tome je jedinstvena prednost čitatelja, kao uostalom i pisca ovih redaka, koji ovu knjigu doživljava kao znanstveno ostvarenje, ali njezino čitanje može smatrati i iznimnom pustolovinom. Dakle, čitajući knjigu Istvána Lekösa Od Kaptola do Ludovike stručnjaci će naići na nove rezultate u istraživanju Krležina životnog djela, a obični čitatelj uživat će u samom čitanju. Sumirajući kratko i jasno: svatko će doći na svoje.

Franciska Ćurković-Major