Krimić iz Orijent Ekspresa

Krimić iz Orijent Ekspresa

Agatha Christie und der Orient: Kriminalistik und Archäologie / Agatha Christie i Orijent: Kriminalistika i arheologija. Museum für Völkerkunde / Muzej za izvaneuropsku etnologiju, Beč, 13. travnja — 17. rujna 2000.

Povezati ime prve dame krimića s arheologijom u prvome se trenu čini prilično nategnutim. No, Agatha Christie (1890-1976) imala je itekako veze sa sva tri pojma iz naslova izložbe: i s Orijentom, i s arheologijom i, konačno, s kriminalistikom, što je zasigurno jedina veza koju ne treba pobliže pojašnjavati. Naime, nakon što je poslije rastave od prvoga muža, još tijekom ranih dvadesetih, Agatha Christie pala u tešku depresiju i navodno došla čak i do ruba samoubojstva, pozornost su joj privukli šareni plakati za vlak nazvan Simplon Orient Express, vlak koji je povezivao London s Bliskim istokom. Na putovanje se odlučila naprečac, a kupljena putna karta za njezinu je okolinu bila gotovo identična samoubojstvu — potencijalno opasna pustolovina za ženu koja putuje sama. Međutim, stigavši na odredište susreće ekipu britanskih i lokalnih istraživača, među kojima je bio i Max Mallowan (1904-1978), od nje četrnaest godina mlađi arheolog, koji će ubrzo postati i njezin drugi muž. Kako bi mogli provoditi što više vremena zajedno, Agatha Christie pratila je Mallowana na njegovim putovanjima, a prije nego što su njezini romani postali bestseleri od čije je prodaje mogla udobno, a poslije i bogato živjeti, plaćala je stanovanje i hranu u arheološkim kampovima radom na terenu: čistila je nalaze od bjelokosti, restaurirala keramiku, obrađivala i označavala nalaze, nadzirala radnike i bavila se fotografiranjem samog istraživanja i nalaza. Da sve to nije radila iz pukih financijskih razloga, vidi se i iz činjenice da se nekima od tih aktivnosti — u prvome redu fotografijom — bavila i nakon što joj je to prestalo biti potrebno. Osim toga, neke od svojih romana, i to upravo one najpoznatije, Orijent Ekspres i Smrt na Nilu, kao i nikada izvedenu dramu Akhnaton, smjestila je upravo na mjesta istraživanja svoga supruga, koji je u međuvremenu postao etablirani arheolog.

Izložba posvećena toj neočekivanoj vezi Agathe Christie i Orijenta počinje, kao i njezina putovanja, u Londonu, plakatima za putovanja poznatim Orijent Ekspresom, kao i reklamiranjem njegovih odredišta. Već sam medij plakata i konstrukcija predodžbe (dijelom i europskih) zemalja kroz koje je vlak prolazio kao egzotičnih naspram zapadnjačkog Londona bila bi dovoljna tema za zasebnu izložbu ili antropološku raspravu, no u bečkome Muzeju za izvaneuropsku etnologiju nisu je se posebno dotaknuli. Umjesto toga, kroz uzak prolaz ulazimo u rekonstruirani prostor vlaka, gdje nas dočekuje vagon-restoran, kondukter, zaseban odjeljak kakav je imala poznata spisateljica te brojne druge sitnice iz vlaka: jelovnici, pribor za jelo, dekorativni predmeti i slično, da bismo konačno izašli — na Bliskom istoku. Naime, Agatha Christie i njezin muž boravili su najčesće u Siriji, Iraku i Egiptu. Arheološka dostignuća svake od navedenih ekspedicija detaljno su dokumentirana zemljovidima, crtežima, fotografijama (često onima koje je snimila sama Agatha Christie), pa i malobrojnim nalazima. Nažalost, iako muzej koji je ugostio izložbu ima bogate zbirke izložaka iz spomenutih zemalja, posjetiteljima je bila pružena prilika da vide tek rijetke od njih.

Umjesto toga, izloženi su predmeti sa snimanja filmova Ubojstvo u Orijent Ekspresu i Smrt na Nilu: dosad neobjavljene fotografije sa seta, kostimi nagrađeni Oskarom i dobavljeni iz esenskog muzeja te filmski rekviziti poput revolvera ili putnog kompleta Louisa Vuittona. Možemo pročitati i dijelove korespondencije Agathe Christie s vodećim arabistima i egiptolozima njezina doba, s kojima se redovito konzultirala pri pisanju romana, kako bi svaki detalj — a ne samo napeta radnja — bio doveden do savršenstva. Na nekoliko se ekrana mogu vidjeti i ekranizacije dva gore spomenuta romana, a slušalice nude jedinu postojeću, i to audio, izvedbu Akhanatona.

Nažalost, koncepcija izložbe nije dopuštala detaljniji uvid u arheološke iskopine dijelova svijeta zanimljive prošlosti i velikim dijelom sačuvane materijalne kulture starijih vremena, kao ni detaljnije tematiziranje lika Agathe Christie kao žene rođene i odgojene u konzervativno viktorijansko doba koja je bila emancipirana u sasvim suvremenome (i pozitivnom) značenju te riječi: spremna na rastavu braka, na samostalno putovanje u nepoznato te na naporan fizički posao u isključivo muškom društvu i u gotovo nepodnošljivim klimatskim uvjetima. Kao nadomjestak za navedene nedostatke posjetitelj se pokušava obmanuti komercijalnim i tehničkim dijelom izložbe — stvarno odličnom ponudom naslova Agathe Christie u izvorniku i u njemačkome prijevodu, ponekim dosad neviđenim osmijehom Seana Conneryja te šećućim svjetlećim slovima i fotografijama projiciranima na zidove, svjetlosnim efektima i sličnim hi-tech izmišljotinama koje bi trebale odvratiti pozornost od sadržajne i koncepcijske — recimo slobodno — praznine. Iako je sam koncept izložbe zanimljiv i ambiciozan, razina je njene izvedbe ipak prilično razočaravajuća. Uspjela je, naime, svesti stručna putovanja Maxa Mallowana čije ime, usput budi rečeno, arheolozima nije nepoznato i njegove supruge Agathe Christie na puko turističko razgledavanje daleke egzotike i zadivljeno, poluamatersko zanimanje za starinu.

Sanja Kalapoš