Kraljici se služi

Kraljici se služi

Tempo života melje sve kriterije, uključivo i odnos prema ozbiljnoj glazbi i kulturi općenito. Koliko mogu, nastojim mladim ljudima usaditi potrebu za građanskim odgojem i za čvrstim vrijednostima, kako god to danas bio anakronizam

Hrvatsko društvo glazbenih umjetnika ovogodišnju nagradu Milka Trnina dodijelilo je orguljašu Mariju Penzaru (dobitnica iste godišnje nagrade je i sopranistica Lidija Horvat-Dunjko), koji je u prošloj godini održao niz zapaženih koncertnih nastupa, kako u Hrvatskoj tako i u inozemstvu. Ovaj naš istaknuti glazbenik osobit interpretativni izazov nalazi u komornom muziciranju, promičući vrijednosti rane glazbe i glazbe baroknoga razdoblja. Vezan uz instrument bogatih izvedbenih mogućnosti, Penzar je izvođačkim umijećem i kreativnošću u pristupu stilski različitim cjelinama, zrelo i umjetnički osobno, obogatio hrvatsku orguljsku scenu te mu Hrvatsko društvo glazbenih umjetnika dodjeljuje nagradu za sveobuhvatni prinos u protekloj godini, stoji između ostalog u obrazloženju. Godišnje Penzar odsvira sedamdesetak koncerata, a prije nekoliko dana, u sklopu ciklusa Lisinski subotom, zajedno s Igorom Lešnikom, održao je Koncert za udaraljke i orgulje. Tim koncertom dvojica profesora Muzičke akademije pridružili su se inicijativi koja Akademiji, jedinom fakultetu Zagrebačkoga sveučilišta koji ima podstanarski status, želi napokon osigurati prostor trajnog smještaja. S istim programom, ove godine Penzar i Lešnik nastupit će i na svjetskoj izložbi EXPO u Hannoveru te na Svjetskom udaraljkaškom festivalu u Parizu.

Što vam znači ova nagrada i u čemu je njena težina?

— Nagrada je jednim dijelom dodijeljena i ljudima s kojima surađujem. To se tiče ponajprije Hrvatskoga baroknog ansambla, ali i svih koji mi pomažu na bilo koji način, kao i onih koji dolaze slušati naše koncerte. Ne bih je jako privatizirao i doživljavam je kao oznaku sveukupne situacije u kojoj se trenutno nalazim. Prilikom dodjela ove nagrade obično se spomene koncert koji je imao najveću specifičnu težinu, no ja sam dobio nagradu za sveukupni glazbeni prinos. Drago mi je što nije posebno apostrofiran nijedan koncert posebno. Pa ni koncert u Portugalu, na starim orguljama u čuvenoj Lisabonskoj crkvi Sao Vicente de Fora. Oni imaju dva koncerta godišnje na tim orguljama. Prošle godine na njima su koncertirali Gustav Leonhardt i ja. Leonhardt je kultna osoba u pitanju stare glazbe. Nagrada Milka Trnina ugledna je jer je dodjeljuje struka, i utoliko mi je draža i vrednija.

Svojevrsni ozbiljni Porin?

— Ha, ha... Da.

Kako vidite stanje i pozicioniranost ozbiljne glazbe, trenutno u Hrvatskoj?

— Ne bih želio romantizirati, ali mislim da, posebno što se tiče orguljaške glazbe, stvari idu velikim koracima naprijed. Današnja situacija je neusporediva s onom od prije petnaestak godina. Otišli smo naprijed u kvalitativnom smislu, neki su instrumenti obnovljeni, imamo orguljašku školu u Šibeniku, odlične studente, orguljašku publiku, a orgulje nisu više moralno-politički nepodobne. No, inače mislim da vrijeme u kojem živimo ide prebrzo, ne samo u Hrvatskoj... Tempo života melje sve kriterije, uključivo i odnos prema ozbiljnoj glazbi i kulturi općenito. Koliko mogu, nastojim mladim ljudima usaditi potrebu za građanskim odgojem i za čvrstim vrijednostima, kako god to danas bio anakronizam. Nisam siguran da mladi čovjek danas može jasno povući granicu između slobode i apatije, između slobode i nihilizma. Zato bi ga generalno trebalo usmjeravati prema kulturi. Mislim da postoji red stvari, ali zbog okruženja u kojem živimo, zbog svega što ljudi imaju ili nemaju, mislim da ne dobivaju tijekom školovanja dovoljno snažnu potrebu za kulturom, kulturom kao načinom života, a ne samo poslom u užem smislu.

Očekujete li, s obzirom na najavljivanu novu kulturnu politiku, nekakav ažurniji, naklonjeniji odnos državnih kulturnih tijela naspram Akademije i ozbiljne glazbe u cjelini?

— To očekujem uvijek. Uvijek očekujem da svi oni koji mogu pomoći kulturi to i učine. To očekujem danas, to ću očekivati i za deset godina, bez obzira tko je na vlasti. Ulaganja u kulturu ne vide se odmah, ali se pogreške zapažaju odmah. Sve što smo napravili u kulturi vidjet ćemo kao plod za jednu ili dvije generacije, ono što napravimo krivo trebat će ispravljati barem još jednu generaciju više. Kao u onom vicu s travom u dvorištu engleskoga lorda.

Vaše je djelovanje zapaženo i po zalaganju za popularizaciju hrvatske glazbene baštine. Gdje je mjesto te baštine u globalnom glazbenom selu?

— Ne samo da smo ravnopravni nego smo s obzirom na zakon malih i velikih brojeva dio kulturnog svijeta i nadam se da ćemo to biti i dalje, ne samo što se tiče glazbe. Recimo u Waltherovu Muzičkom leksikonu (Johann Gottfried Walther, Ein musikalisches Lexikon) spominju se i hrvatski kompozitori. Dakle, u 18. stoljeću, jedan Nijemac sa sjevera Njemačke sasvim uredno piše o Hrvatima od kojih jedan svira na dvoru i Strasbourgu. Prema tome nismo ni mi bili na rubu zbivanja. Nismo bili samo vojnici u rovovima koji su se tukli protiv Turaka, isto tako stvarali smo i izvozili kulturu. Uvjeren sam da je naš prinos europskoj kulturi velik s obzirom na brojnost naroda. U sklopu toga i naše današnje mjesto ovisi, koliko o nadarenim pojedincima, toliko i o svima onima koji tim pojedincima trebaju osigurati da prežive i da se pokažu.

Kako procjenjujete dosege suvremene klasične glazbe?

— Ona je apsolutno relevantna u europskim i svjetskim okvirima. Neću nabrajati naše priznate kompozitore samo zato da ne bih nekoga slučajno preskočio. Ali imamo ljude koji taj posao rade sjajno, neki žive u Hrvatskoj, neki izvan nje i mi smo u suvremenoj glazbi dio europskog kulturnog kruga. To valja uvažavati.

Orguljske partiture dobrim dijelom podrazumijevaju sakralno okruženje. Postoji li u nas dovoljan broj crkava koje imaju kvalitetne instrumente za vrhunske izvedbe?

— Postoji relativno velik broj crkava sa suvislim instrumentima, neki od njih nedavno su obnovljeni ili su novosagrađeni i može se koncertirati u velikom broju sakralnih prostora. Problem je u tome što imamo neprocjenjivo blago spomeničke baštine — povijesne orgulje, koje su stare dvjesto i više godina, od kojih je dobar broj u katastrofalnom stanju. Zapuštene su i treba sve učiniti da se te stvari spase. Sada imamo problem s tim orguljama, za dvadeset godina to više neće biti problem, jer će te orgulje propasti.

Pojasnite nam koji je to prostor koji vam je pri reprodukciji glazbe omogućio onu kreativnost kojom ste »obogatili hrvatsku orguljsku scenu«, kako izrijekom stoji u obrazloženju?

— Postoji nekoliko parametara. Publika, izvođač, ono što je zapisano te prostor i instrument. Orguljaški koncerti idealna su slika rang-liste tih parametara. Publika u crkvi ne vidi izvođača, kad se okrene prema izvođaču vidi orgulje i jedino čuje glazbu. Izvođač nije u prvom planu, ali je na povišenu položaju, na koru. Publika čuje samo glazbu i dojam o tome »što je pisac htio reći i kako je to glumac prepričao« dobiva samo na temelju te fizičke superpozicije u prostoru.

Što razlikuje vrhunskog izvođača od dobrog?

— Čovjek ne može dirnuti publiku ako sam nije dirnut. Zatim, orgulje su kraljica instrumenata, a kraljicom se ne vlada, kraljici se služi. Dakle, tehnika služenja instrumentu mora biti takva da ti omogući da nemaš nikakvih problema. Moraš biti sposoban govoriti bez govornih poteškoća. Imam odgovornost da doznam sve što mogu doznati kako bih to prenio drugima, odgovornost da ne krivotvorim izvornu misao i trebam biti sposoban kako način prenošenja ne bi postao puko zbrajanje retoričkih istina. Ova je definicija možda malo komplicirana, kao što je i ona koja kaže da je umjetnost stvar sama po sebi.

Svojevremeno, u ranijoj mladosti, pokazivali ste interes za popularnu glazbu. Što vas je definitivno dobilo za orgulje? Doživljavate li bavljenje ozbiljnom glazbom kao logičan slijed u rastu?

— U doba dok sam išao u srednju školu u Slavonskom Brodu nije bilo srednje glazbene škole. Recimo, za nekoga tko želi ići na likovnu akademiju, a nema prigodu ići u adekvatnu srednju školu, bolje je da gleda i stripove, dakle nešto što je likovno umijeće, nego da prođe bez toga. Bolje je baviti se glazbom, pa makar i neozbiljnom, nego ne baviti se glazbom uopće. To mi je razvilo neke sposobnosti koje su mi poslije trebale. Drago mi je što sam imao priliku svirati i neozbiljnu glazbu, mislim da mi je to koristilo. U svakom slučaju jako me zabavljalo. I kada bih se ponovno rodio, opet bih napravio sve ono što sam u životu i napravio, samo ranije.

Zadesi li se još ponekad na vašem gramofonu ili CD-u, recimo, Peter Gabriel?

— Peter Gabriel ne, ali, recimo, Emerson, Lake & Palmer — da. To nije ozbiljna glazba u užem smislu, ali to je nešto što vrlo rado poslušam, kao uspomenu iz mladosti. Ta glazba je odsvirana od strane glazbeno visoko obrazovanih ljudi, tehnički je fenomenalno odsvirana, to je jednostavno drukčija glazba. Da su ti ljudi glazbenici, to se ne može poreći. Slažemo se da to nije ozbiljna glazba. Ali da ta glazba nije trivijalna, i oko toga se možemo složiti.

Davor Šišmanović

Mario Penzar rođen je 1961. u Slavonskom Brodu, a studij orgulja završio je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi prof. Žarka Dropulića. Usavršavao se na visokoj glazbenoj školi u Beču kod A. Mitterhofera te na majstorskim tečajevima u Austriji, Belgiji i Danskoj. Od mnogih nagrada i priznanja koja je primio tijekom umjetničkog djelovanja istaknut ćemo prvu nagradu na Međunarodnom orguljaškom natjecanju Flor Peeters u belgijskom gradu Mechelenu. Stalni je orguljaš Bazilike Srca Isusova u Zagrebu te profesor orgulja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Umjetnički je voditelj Hrvatskog baroknog ansambla, koji posebno njeguje hrvatsku glazbenu baštinu šesnaestog, sedamnaestog i osamnaestog stoljeća. Uz brojne samostalne nastupe surađivao je i s mnogim poznatim solistima, ansamblima i dirigentima te snimio nekoliko diskografskih izdanja s djelima renesansnih i baroknih majstora. Umjetnički je direktor Dana orgulja u Umagu.