Knjige značenja

Rječnici su jezikoslovne knjige u kojima su skupljene riječi kojega jezika ili riječi više jezika. Velikoj većini takvih knjiga glavna je zadaća da opišu značenja riječi koje se prikupljaju (rjeđe i značenja nekih drugih jedinica: skupova riječi, okamenjenih izričaja, frazeogizama i sl.), a opis značenja nije samo bitan za rječnike nego je to glavni i najvažniji zadatak jezikoslovnih istraživanja uopće. Rječnici su dakle u tom smislu prije svega knjige značenja. Ljudima koji se profesionalno ne bave jezikom to često nije poznato ili nije poznato u onolikoj mjeri kolika bi bila potrebna da bi im rječnici doista korisno poslužili. Vidjelo se to npr. i po brojnim nesporazumima koji su uslijedili nakon objavljivanja Anićeva Rječnika hrvatskoga jezika. Nesporazumi su dijelom uvjetovani i time što ljudi u nas nisu navikli na jednojezične rječnike, tj. rječnike u kojima se značenje opisuje na istom onom jeziku iz kojega su i pojedine rječničke natuknice. Štoviše, ima ljudi koji misle da su jednojezični rječnici posve suvišni, pa i besmisleni. Oni naravno znaju da su dvojezični i višejezični rječnici prijeko potrebni (bez njih ne bi bilo moguće učiti strane jezike odnosno prevoditi), ali jednojezične rječnike nerijetko smatraju suvišnom gnjavažom dokonih jezikoslovaca (leksikografa). Kod jezikoslovaca je, s druge strane, dobrim dijelom obrnuto. Oni puno više cijene dobre jednojezične rječnike već i zato što znaju kako je opis značenja pojedinih riječi često vrlo zahtjevan i mukotrpan posao, a u dvojezičnim i višejezičnim rječnicima značenje se zapravo i ne opisuje, nego se donose samo (priblližni) leksički ekvivalenti iz drugih jezika. Osobito je teško opisati riječi s uopćenim (apstraktnim) značenjem, npr. istina ('ono što odgovara činjenicama, stvarnosti ili iskustvu'; definicije su ovdje većinom prema Aniću), ljubav ('osjećaj strastvene privrženosti' ili 'duhovna i/ili spolna privlačnost' i sl.), pravda ('ideal ili zakonom odnosno običajima utemeljeno stanje u kojem svatko čuva ili dobiva materijalna i duhovna dobra bez štete po drugoga') te gramatikalizirane riječi (npr. zar, ipak, jer, nego, ako, umjesto, onamo i sl.). S druge strane, jednostavno će biti opisati riječi s konkretnim značenjem, npr. kuća ('zgrada koja ima zidove i krov te služi za stanovanje'), prozor ('otvor na zidu kroz koji ulaze svjetlo i zrak') ili kapa ('dio odjeće kojim se pokriva glava') te one riječi uopćenoga značenja koje su opisive samim odnosima među jedinicama u kakvu zatvorenijem sustavu, npr. u sustavu rodbinskih i drugih sličnih odnosa: sin ('osoba muškog roda prema svojim roditeljima' ili 'muški potomak u prvom stupnju srodstva'), tele ('mlado od govečeta'), siječanj ('prvi mjesec u godini') i sl.

Zanimljivo je postaviti i pitanje kako se zapravo opisuje značenje pojedine riječi. Najjednostavnije je odgovoriti da se opisuje perifrazom ili parafrazom, tj. »okolišnom« definicijom, opisivanjem s više riječi koje čine rečenicu ili više rečenica (perifraza) odnosno nizom sinonima, tj. istoznačnica i/ili bliskoznačnica (parafraza). Ako npr. kažemo da je gora 'uzvišenje iznad okolnog zemljišta koje obično ima više vrhova' ili da je 'šumom obrastao brdovit predio', onda smo značenje te riječi opisali perifrazom, a ako kažemo da je gora (manja) planina ili posegnemo za kojom drugom bliskoznačnom riječju (npr. brdo, brijeg, uzvisina, gorje, šuma i sl.), onda značenje te riječi opisujemo parafrazom.

Naravno, u jednojezičnim rječnicima ne opisuje se samo značenje riječi (iako je ono uvijek u središtu pozornosti), nego se donose i podaci o izgovoru, tj. o naglasku i kvaliteti (npr. riječ gora izgovara se s kratkouzlaznim naglaskom: gňra, koji se mijenja, tj. dulji u genitivu množine: górH i sl.), podaci o eventualnim različitim mogućnostima pisanja (npr. jazz ili džez, nažalost ili na žalost), gramatički podaci (npr. da je gora imenica ženskoga roda) te podaci u uporabi i standardnojezičnom statusu (npr. da se riječ gora ne upotrebljava kao termin u značenju planina, pogotovo ako je riječ o većoj planini: neće se npr. reći da su gore Velebit ili Biokovo, ali zato često dolazi kao sastavni dio imena obično srednjih ili manjih/nižih planina, npr. Fruška gora, Zagrebačka gora i sl.). Naći će se u jednojezičnom rječniku i podaci o eventualnoj regionalnoj ograničenosti neke riječi (npr. skaline ili basamci u odnosu na stube ili stepenice), o žargonskoj i/ili razgovornoj uporabi pojedinih riječi (npr. krimić, lova, kompić, murija), o tome da će pojedine riječi ili njihovi oblici biti svojstveni jeziku književnosti, a ne drugim funkcionalnim stilovima (npr. brijezi prema bregovi, mramorje ili orlovati) itd. Svemu tome treba dodati da su i ti podaci (o izgovoru, o načinu ili načinima pisanja, o gramatičkim svojstvima, o standardnojezičnom statusu, o teritorijalnoj, funkcionalnoj i stilskoj raslojenosti) u izravnu odnosu sa značenjem pojedinih riječi, tako da su i oni na manje ili više izravan način u službi značenja odnosno u službi njegova opisa.

Ovisno o veličini jednojezičnog rječnika navodit će se (odmah iza natuknice ili na samom kraju leksikografskog članka) i podaci o podrijetlu pojedinih riječi, koji u pravilu nisu opširni (opširniji podaci o podrijetlu i/ili prvotnim oblicima pojednih riječi mogu se naći u specijaliziranim etimološkim rječnicima, kakav je npr. za hrvatski jezik Skokov Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, I-IV, Zagreb, 1971-1974). Za riječ gora tako ćemo naći podatke da je u vezi s prilogom gore (taj prilog zapravo je podrijetlom lokativ imenice gora: gorĐ). Gora je prema tome u vezi s onim što je gore, dakle brijeg, brdo te (ranije) i velika šuma. Zato nije teško reći zašto gora (obično u množinskom i deminutivnom liku gorice) može značiti i vinograd (vinogradi su naime u pravilu gore, na brijegu).

Što se tiče pojedinih bliskoznačnica riječi gora, saznat ćemo da planina dolazi prema starom (praslavenskom) korijenu poln' koji je značio 'pust, prazan' (posve je drugo p'ln' u značenju 'pun'). Ostatke toga pridjeva imamo u nazivima kao što su (Velika) Plana te u riječima kao proplanak ('manja čistina na rubu šume ili u šumi'). Naziv je planina dakle u vezi s činjenicom da je ono što ta riječ znači u pravilu prazno, nenaseljeno, nenastanjeno. Kuriozan je podatak da od istog indoeuropskog korijena (pel-, pa prijevojem pol-) dolaze i riječ planina i riječ polje.

Bliskoznačnica brijeg dolazi od korijena berg' koji je značio 'visok'. Brijeg je dakle izvorno, etimološki 'ono što je visoko', a brdo dolazi od indoeuropskog korijena bh?- što je značio 'oštar' (brdo bi dakle izvorno bilo 'ono što je oštro', 'što ima oštar vrh' ili sl.). U svim slavenskim jezicima brdo vrlo rano počinje značiti i dio tkalačkoga stana (prije negoli je počelo značiti 'brijeg'), pa je u tom značenju preuzeto i u neke druge jezike (npr. mađ. borda).

Riječ šuma je onomatopejskog podrijetla (šum, šumjeti). Etimološki je šuma dakle 'mjesto, područje na kojem se čuje šum'. U drugim slavenskim jezicima naziv za šumu (uključujući kajkavsko narječje i slovenski jezik npr.) u vezi je s prasl. lĐs' što je izvorno značilo 'listopadna, bjelogorična šuma'. Kasnije se počinje javljati i u značenju 'drvo kao građa' od čega su i hrvatske standardnojezične riječi lijes (pogrebni) te lijeska, koja bi izvorno značila 'šumsko drvo'.

Nadam se da se iz rečenoga vidi kako je rječnike, u ovom slučaju posebno jednojezične, korisno, zanimljivo i svrhovito barem s vremena na vrijeme prelistavati. Budemo li to činili češće nego dosad, doprinijet ćemo tome da se pojave i nove knjige značenja u kojima će opisi pojedinih riječi biti precizniji i potpuniji nego u onima koje su nam danas na raspolaganju.

Ivo Pranjković