Katedrala gledana odozgo

Katedrala gledana odozgo

Izložba Katedrala Saše Živkovića, Galerija Matice hrvatske, otvoreno do 3. lipnja

Katedrala se može gledati samo odozdo, što budi strahopoštovanje. Jasno je usmjerena, prema nebu, gore, svojom visinom kani ga dosegnuti, ne iz razloga kolonizacije svemira, nego zbog davanja osnovne orijentacije, težnje prema nebu i svemu onomu što ide uz tu, u srednjem vijeku začetu, koncepciju koja barata s pojmom uzvišenoga, Boga. Ne bez vraga, pardon Boga, suvremene crkve liče na rakete (kako je to još Majakovski zapazio), vertikalizirane shuttle i pitanje je dana kada će poletjeti i izbaviti pastvu u nebo. Za primjer dovoljno je pogledati onu, organski oblikovanu, koja upravo nastaje u Utrinama. Kad je dovrše, sigurno će poletjeti.

Katedrala dominira okolišem, manje je kompas za putnika namjerika, a više za izgubljenu ili skeptičnu dušu. U gornjem dijelu sve su katedrale slične: stožac ili nekakvo drugo piramidalno tijelo. Odozgo gledati te oblike, katedralu uopće, povlastica je samo Boga.

Saša Živković u trodijelnoj instalaciji Katedrala poigrao se s tim uporišnim točkama »ideologije katedrale«. Prva instalacija je šator, predmet koji ćemo tek uz mnogo natezanja pripisati pustinjacima, jer mjesto mu je ipak u turističko-pustolovnim pejzažima. Da ne bude zabune, šator je ukrašen čistim trashom, izrescima pornomotiva i slikama ličnosti iz javnog života, od manekenki do Ivića Pašalića. Šator je zemaljski, antejski predmet, čista, osim formalna, suprotnost katedrali. Dodamo li na šator križ-antenu, zbog njegova, najčešćeg, piramidalnog oblika, bit će jasna veza s najvišim »odsječkom« katedrale. To je sam vrh katedrale, spušten, dapače pričvršćen za zemlju, koji gledamo odozgo, iz božanske perspektive. Izrazita opozicija nastaje na još nekoliko razina. U šator se sklanjaju pojedinci, eventualno grupe ili obitelji, dok u hladu katedrale, po definiciji, utočište nalazi čovječanstvo. Šator je mobilan, pomičan, katedrala je čvrsta točka, ne samo na zemlji, nego u svemiru. Detronizacija katedrale na razinu šatora banalna je ideja i Živković se, srećom, zaustavio na distanci, budeći samo paralelizmom asocijativne tokove koji se obavijaju oko tih piramidalnih oblika.

Ideja katedrale kao antene preko koje se komunicira s Bogom komentirana je postavljanjem slike satelita i binarnim kodom. Riječ je o poruci odaslanoj u svemir kako bi se oni, za koje danas pretpostavljamo da žive tamo (po Saganovoj formuli desetak civilizacija) gdje se nekad vjerovalo da je isključivo smješten dragi Bog. U tehnološkoj eri sateliti oduzimaju komunikacijski primat katedrali, što je sljedeće, postupno, oduzimanje moći. Osim toga, umjesto kršćanske, mističke komunikacije, veza se uspostavlja najelementarnijim, doduše svakom sklonijem spekulacijama podjednako mističnom kodu (je li to 1,0 ili 2, tj. na koliko elemenata se može razlučiti entitet, je li to stvar monizma, dualizma ili su sve i ništa sinonimi, ili...) binarnom.

Živkovićeva ideja svodiva je na sljedeće; za svim onim što je značila katedrala potreba još postoji, po svemu sudeći i postojat će, jer riječ je o elementarnim stvarima, ali funkcionalno su one prevedene u druge sfere.

Kruno Lokotar