Između života i smrti

Između života i smrti

Bringing Out the Dead, SAD, 1999, režija Martin Scorsese, scenarij Paul Schroeder (prema romanu Joea Connellyja), fotografija Robert Richardson, uloge Nicolas Cage, Patricia Arquette, Tom Sizemore, Ving Rhames, John Goodman, Cliff Curtis, Marc Anthony, Arthur J. Nascarella, Cynthia Roman

I vrhunskim se autorima dogodi poneki pad, Martinu Scerseseu nije prvi. Još početkom sedamdesetih ostvario je poprilično podobnu varijantu filma ceste s Alice više ne stanuje ovdje, sredinom osamdesetih nije se proslavio Bojom novca, a potkraj istog desetljeća dao je svoj slabašan obol neuvjerljivom omnibusu Newyorške priče. Ni Između života i smrti nije film koji će se pamtiti, barem ne po dobru, a nevolja je za Scorsesea što mu je to već drugi kvalitativni i komercijalni fijasko u nizu (nakon tibetanske teme o dalaj-lami u Kundunu).

Film je uspoređivan s kultnim Taksistom zbog više vanjskih dodirnih točaka — od scenarista Paula Schroedera, preko dezorijentirajućeg (noćnog) New Yorka prepunog prostitutki, narkomana i kojekakvih čudaka, do psihotičnog junaka koji u takvu ambijentu pronalazi svoju muzu — no te paralele, koje su poticali i sami Scorsese i Schroeder, ostale su samo na papiru. Dok je Taksist impresivan, izrazito realističan prikaz pomaknuta pojedinca u turobnoj velegradskoj svakodnevici koja se, (anti)junakovim djelovanjem, postupno dramatizira, Između života i smrti je patetična banalna moralka (o noćnom vozaču i bolničaru — u Americi to ide zajedno — kola hitne pomoći kojeg stalno suočenje sa smrću pacijenata dovodi na rub psihičke i fizičke izdržljivosti), sasvim po mjeri Disneyjeva senzibiliteta i svjetonazora (film je proizveo Disneyjev ogranak Touchstone Pictures u suradnji s Paramountom).

No nije problem samo idejno-značenjske odnosno senzibilno-svjetonazorske naravi. Naime Scorsese i Schroeder film su komponirali od niza epizoda čiji su integrativni čimbenici nekolicina glavnih likova te nastajući ljubavni odnos junaka Nicolasa Cagea i njegove svojevrsne muze Patricije Arquette (u zbilji supružnici pred razvodom); međutim većina epizoda više je ili manje nezanimljiva, a pretežno su takvi i likovi. Uz to se Scorsese utekao izrazito stiliziranom redateljskom izrazu, prepunom naglih i brišuće brzih pokreta kamere, neobičnih kutova snimanja i montažnih spona te još sve začinio nizom zaraznih rock-pjesama. Umjesto da takvim prosedeom nadoknadi scenarističke slabosti, Scorsese je postigao suprotan učinak: dodatno je razotkrio nezanimljivost priče i likova, ostavljajući dojam da to nastoji prikriti ispraznim režijskim egzibicijama. Da stvar bude gora, posvećenost stilizaciji vjerojatno je reducirala bavljenje glumcima pa su oni, pretpostavljam prepušteni sami sebi, dali — premda se redom radi o dokazanim imenima — nenadahnute uloge, čime je adut glumačkog oplemenjivanja likova otpao.

Ima u filmu, istina, i svjetlijih mjesta, neki trenuci odnosa Cagea i Arquette imaju intrigirajućeg potencijala (npr. čitava sekvenca u stanu neuobičajenog narkodilera), u općoj atmosferi djela osjeća se neka sugestivnost, no u cjelini posljednji film Martina Scorsesea nedvojben je promašaj, osobito za autora njegova ugleda.