Izgubljene ljubavnice

Izgubljene ljubavnice

R. W. Fassbinder, Gorke suze Petre von Kant, redateljica Dubravka Crnojević-Carić, produkcija i izvedba Kazališna grupa Pukotina, Teatar ITD, premijera 6. svibnja 2000.

Autorska je ekipa bila zaokupljena problemom zazornoga, drugog kao ishodištem kreativnog čina, koji se ovaj put odslikava preko homoseksualizma kao i onoga specifično ženskog. Zgodno sročenom rečenicom u promotivnom materijalu predstave pokušalo se objasniti gledatelju da ono što će se događati na sceni i nije tako banalno kako se čini, da postoje i neki drugi pokretači koji stoje iza drame o ženama koje su uprizorile same žene. No, je li gotovo trideset godina nakon što je Fassbinder snimio istoimeni film ženska homoseksualnost još jednako zazorna i druga? Čini se da u doba kada neka djeca žive sa dvije mame u ozakonjenim zajednicama i kada feministička teorija i praksa što još osamdesetih doživljava uzlet sve više osvješćuje i problematizira žensku drugost (od potrage za ženskim znakovnim sustavom prikazivanja do razbijanja heteroseksualne realnosti kazališnog čina), ženska homoseksualnost postaje tek jedna od mogućih tema, a ne više ona koja nužno izaziva šok.

I Gorke suze Petre von Kant, iako podosta računaju na intrigantnost teme, nisu toliko zapele u promišljanju stvaranja, koliko u onome što je nužno da bi se izbjegla banalnost i klišeji, a to je samo predstavljanje djela. Jer misliti ženski ne znači nužno i pokazivati ženski, a to je, čini se, i najveći nedostatak predstave. Reprezentacija ženske fluidnosti, neutažive čežnje za ljubavlju i melankolije (na kojoj predstava dosta inzistira) ipak zahtijeva više od fragmentarnih citata Julije Kristeve i nekoliko sporadičnih milovanja i poljubaca koji zbog toga što ih se koristi kao jeftino scensko rješenje gube i onu primarnu žensku erotičnost. Dubravka Crnojević-Carić, odlučivši istovremeno igrati glavnu ulogu razočarane Petre koja utočište traži u zagrljaju mlade atraktivne manekenke Karin (Nataša Dangubić) i režirati komad, zbog zahtjevnosti obiju zadaća i kao redateljica i kao glumica ostaje negdje između Muškog (redatelja) i Ženskog (glumice) — ako se oko toga vrti cijela priča! Jer gledatelj doista ima dojam kao da neke scene igra, a zapravo misli kako ih izrežirati, i obrnuto, Dubravka glumica odlično glumi, a Dubravka se redateljica muči. Taj problem, suviše vidljiv tijekom cijele predstave, čini se da otežava rad i ostalim glumicama, čije se izvedbe razlikuju i u stilu i u kvaliteti, jer svaka od njih pronalazi drugo uporište za gradnju lika. Raznovrsnost i različitost, dakako, uvijek su dobrodošle, tim više što bi one trebale pokazati i kompleksnost odnosa među ženama na svim mogućim relacijama (baka-majka-kći-prijateljica-ljubavnica), no u ovoj predstavi čini se ipak nedostaje nevidljiva silnica koja raznobojne slikarske poteze pretapa u cjelinu slike. U takvu šarolikom sekstetu najbolje su se odrazile Slavica Jukić u izrazito sugestivno i čvrsto odigranoj ulozi Petrine majke i, inače plesačica po zvanju, Ljiljana Zagorac kao Petrina domaćica Marlene koja, uz Slavicu Jukić, uspijeva od početka do kraja zadržati izvanredno prepoznat habitus lika dodatno ga učvrstivši sjajno govorenim simboličnim rečenicama. Marica Vidušić kao Petrina prijateljica Sidonie von Grasenabb u vrlo korektnoj interpretaciji očekuje odjek uložene emocije u Petrinu prijateljstvu, no on ne dolazi uvijek. Mlade i darovite Nataša Dangubić i Leona Paraminski u ulogama Petrine ljubavnice Karin i Petrine kćeri Gabrijele vrlo uspješno pokazuju posve drukčiji stil glume koji odlikuju prirodnost i ležernost izraza, ali on u prostoru misaone Petrine spavaće sobe često gubi svoju pravu vrijednost. Kao materijalni dokaz dobro mišljene, ali ne jednako dobro izrečene predstave nameću se jeftina, ali umjetnički cjelovita i efektna likumovska scenografija i neprilagođena joj kostimografija, obje djelo Sabine Cerić i Barbare Jugovac te sjajno prepoznati, ali nedovoljno iskorišteni glazbeni čelistički akcenti Neve Salamon.

I koliko god treba pozdraviti žensku kazališnu inicijativu, predstava koja se pomalo izgubila u prostoru traženja može biti tek dobar temelj sličnim kazališnim promišljanjima.

Grozdana Lajić