HOLLYWOOD go home!

HOLLYWOOD go home!

Mediji se zapravo s pravom pitaju zašto je Cannes izgradio sliku glamuroznoga filmskog događaja u kojemu Hollywood viri iz svih uličica, a zatim protjerao njegove filmove pa time i najveće svjetske zvijezde. Odgovor je uvijek isti: nije bilo zanimljivh filmova, a zvijezde će ionako doći

U jubilarnoj godini 2000. slavni kanski filmski festival održan je pedeset i treći put. Od 10. do 21. svibnja turističko, festivalsko i medijsko-sajamsko središte na Azurnoj obali ponovno je bilo užarena filmska točka svijeta u koju se sjatilo tridesetak tisuća gostiju: od pripadnika sedme sile, filmskih distributera i kupaca, glumaca, glazbenika, filmaša, producenata pa sve do starleta, pornozvijezda, raznih priležnica i atraktivnih djevojaka koje sanjaju o Hollywoodu ili barem nekoj filmskoj ulogici. Cannes je zapravo odavno prestao biti samo filmski festival i postao mjesto gdje se obavljaju filmski poslovi vrijedni milijarde dolara, najavljuju projekti kojima nije pala ni prva klapa, dolaze zvijezde samo da bi se malo opustile na nekom od mnogobrojnih noćnih partyja, ukratko medijski cirkus za čiju predstavu treba dobro platiti u nadi da će se uloženi novac višestruko vratiti, ali jednako tako bitno je biti tamo i biti viđen, jer i to se računa.

Festivalski šef Gilles Jacob — koji je navodno dužnost glavnoga selektora ove godine obavio posljednji put — potrudio se da da još jednom dokaže zašto Cannes nazivaju najvećim, najutjecajnijim, najpopularnijim i najvažnijim festivalom u svijetu. Naime, Cannes ne bi bio Cannes kada ne bi ponudio nešto posebno, nešto što Veneciji i Berlinu i drugim filmskim festivalima tzv. A-kategorije teško da može uspjeti. Ne samo da je Cannes ponovno okupio svjetsku redateljsku elitu — nove su filmove predstavili Roland Joffe, Ken Loach, braća Coen, James Ivory, Nagisa Oshima, Brian De Palma, Ang Lee, Lars Von Trier, John Waters, James Gray, Wong Kar-Wai i mnogi drugi — nego su doslovno svi filmovi prikazani u natjecateljskom dijelu programa bili ujedno i svjetske premijere. Glavna zamjerka upućena Gillesu Jacobu odnosila se na nedostatak holivudskih filmova. Mediji se zapravo s pravom pitaju zašto je Cannes izgradio sliku glamuroznoga filmskog događaja u kojemu Hollywood viri iz svih uličica, a zatim protjerao njegove filmove pa time i najveće svjetske zvijezde. Odgovor je uvijek isti: nije bilo zanimljivh filmova, a zvijezde će ionako doći. Zvijezda je uistinu i bilo: Gérard Depardieu, Uma Thurman, Gene Hackman, Morgan Freeman, Chris Rock, George Clooney, John Turturro, Nick Nolte, Melanie Griffith, James Caan, Charlize Theron, Bridget Fonda, Nicolas Cage i još mnogi za koje se i nije znalo jesu li u Cannesu i što uopće tu rade. Johnny Depp i Vanessa Paradise na primjer, koji se tek tako skoknuli do Cannesa.

Ovogodišnji Cannes bio je zanimljiv i po tome što se ni za jedan film ne može reći da je vrhunsko djelo, dok je s druge strane bilo dosta naslova za koje se može reći da su odlični ili vrlo dobri filmovi. Zato je i teško nešto prigovoriti konačnoj odluci žirija — ove godine predsjedao mu je francuski filmaš holivudskoga potpisa Luc Besson, što je za mnoge bila upitna odluka — jer i da su nagrađeni filmovi zamijenili svoje nagrade, bilo bi to jednako objektivno. Kao što se već zna, Zlatnu palmu odnio je Lars Von Trier za film Dancer in the Dark, i to je sve samo ne iznenađenje. Već slavni danski filmaš i utemeljitelj filmskoga pokreta Dogma — koji poziva na neartificijelnu i neautorsku filmsku formu iako je to zapravo pametno smišljen trik kojim se ukazalo na novu dansku kinematografiju — dugogodišnji je miljenik kanskoga festivala. Svi njegovi dosadašnji igrani filmovi — Element zločina, Epidemija, Europa, Lomeći valove i Idioti — prikazani su u natjecateljskom dijelu programa i osvajali nagrade, no tek je posljednjim filmom Von Trier zakoračio i na pobjednički tron. Njegov pobjednički film bizaran je spoj melodrame i mjuzikla čija se priča zbiva tijekom pedesetih u ruralnoj Americi, a u središtu je zbivanja čehoslovačka emigrantica koja zbog bolesti oslijepi da bi nakon toga podnijela vlastitu žrtvu kako bi spasila svoga sina. Nju tumači islandska pop zvijezda Bjork koja je napisala glazbu, otpjevala i otplesala sve glazbene točke u filmu, a za sugestivan glumački nastup proglašena je i najboljom glumicom. Glazbeni dijelovi filma sjajno su realizirani, a iako su formalno izdvojeni iz cjeline, ipak čine sastavni dio priče u kojima se radnja nastavlja, za razliku od holivudskih mjuzikla u kojima su plesne i pjevne točke zapravo zabavni predah i prava mala glazbena predstava. Zanimljivo je da je Von Trier osobno napisao dopis koji je podijeljen svim novinarima u Cannesu u kojem pripadnike sedme sile moli da ne otkrivaju rasplet filma kako bi se publika držala u neizvjesnosti do posljednjega kadra. I načinom na koji započinje projekcija filma Dancer in the Dark Lars Von Trier pokazuje da želi izaći iz okvira običnoga fimskog autora: film naime započinje tako što se svjetla u dvorani gase, zatim započinje petominutni glazbeni uvod u film, potom se podiže zastor ispred kino platna na kojem golemim slovima piše Lars Von Trier, a mnogo manjim naslov filma, da bi tek tada gledatelj vidio i prvi filmski kadar.

Veliku nagradu žirija dobio je kineski film Guizi Lai Le (Vragovi na pragu) Jianga Wena. Riječ je o drugom filmu ovog autora, crno-bijeloj drami koja se zbiva 1944. u ruralnoj Kini, a na jednako duhovit i okrutan način daje nam rentgensku sliku japanskih i kineskih nacionalnih stereotipa te udara psihološki pečat koji rat ostavlja na duši svakog čovjeka. Za najboljeg redatelja izabran je Tajvanac Edward Yang za režiju filma Yi Yi (I jedan, i dva). Yanga smatraju veoma darovitim pripadnikom tajlandskoga novog vala, a njegov film to svakako potvrđuje. I pored gotovo trosatnog trajanja, priča o tajvanskoj obitelji kao uzorku tamošnje srednje klase nije naporna ni dosadna ni trenutka. Iako je ton ozbiljan, dramski, film je u isto vrijeme i vrlo duhovit, a zbog velikog broja likova i njihove interakcije može ga se nazvati i artističkom sapunicom iznimne režije, fotografije i životnih likova. Film zaslužuje velike pohvale i zbog mnogih detalja čija umjetnička i poetična dimenzija vrijedi više nego cjelokupna hrvatska kinematografija devedesetih. Specijalnu nagradu žirija ravnopravno su podijelili iranski film Takhté Siah (Crna ploča) Samire Makhmalbaf i švedski Sanger fran andra vaningen (Pjesme s drugog kata) Roya Andersona. I tim filmom o učiteljima koji traže posao nakon bombardiranja iranskog Kurdistana iranska kinematografija još jednom potvrđuje da ima talentirane autore koji su svjesni svojih korijena i životnoga trenutka, dok se Šveđanin predstavio apsurdističkom dramom u koju nas uvodi zaista duhovitim prizorima da bi se potom sve pretvorilo u nekakav kafkijanski egzistencijalistički teatar. Nagrada za najbolji scenarij pripala je duetu John C. Richard-James Flamberg za tekst filma Nurse Betty. Film koji doista ima vrlo intrigantan i duhovit scenarij odlično je režirao Neil LaBute, a priča govori o mladoj konobarici koja zbog psihičkog poremećaja umisli da je lik kirurga iz popularne bolničke sapunice stvarna osoba i njezin bivši zaručnik pa napušta Kansas kako bi mu se pridružila u Los Angelesu. Film secira fenomenologiju televizijskih sapunica na vrlo duhovit način balansirajući između komedije, drame, tragedije i ironije, dok su sjajni glumci (René Zellweger, Morgan Freeman, Chris Rock, Greg Kinnear) iz svojih likova iscijedili i vrlo uvjerljive i iskrene emocije.

Holivudska industrija bila je predstavljena sa samo dva naslova: Mission To Mars Briana De Palme i I Dreamed of Africa Hugha Hudsona. Iako nije riječ o jako lošem filmu De Palma se baš nije proslavio SF-om o ljudskoj misiji na Marsu 2020. godine, koja otkriva da je sav život na Zemlji izvanzemaljskog podrijetla. Iako vizualno vrlo atraktivan, po svojoj koncepciji De Palmin je film bliži filozofskim fantazijama kao što su Kubrickova 2001: Odiseja u svemiru ili Zemeckisov Kontakt negoli nekom akcijskom spektaklu u svemiru, što potvrđuje i izbor karakternih glumaca kao što su Tim Robbins i Gary Sinise. Što se Hudsonova filma tiče — s Kim Basinger u naslovnoj ulozi kao ženi koja napušta civilizaciju i odlazi u Afriku — opća je ocjena da je riječ o katastrofalnom djelu na koje ne treba trošiti riječi. Od američkih naslova najveću pozornost privukao je novi film braće Coen O Brother Where Art Thou? s Georgeom Clooneyjem, Johnom Turturrom, Johnom Goodmanom i Holly Hunter. Iako ne na razini Bartona Finka ili Farga i novi film braće Coen još je jedno intrigantno i originalno djelo koje će se pamtiti. Priča o trojici zatvorenika koji tridesetih na američkom Jugu bježe okovani lancima labavo se temelji na Homerovoj Odiseji pa tako tu imamo slijepce, sirene, kiklopa itd. To je ipak tek okvir unutar kojega su Coeni složili pitoreskni mozaik svega i svačega. Sam naslov filma hommage je klasiku Prestona Sturgesa Sullivanova putovanja, a pored njega Coeni su odali počast i Čarobnjaku iz Oza, Clarku Gableu, slapstick-komediji, a istodobno se pozabavili i ekonomskom depresijom tridesetih, južnjačkim rasizmom i Ku Klux Klanom, sve u obliku zabavne glazbene komedije.

James Gray — autor sjajne Male Odesse — predstavio se dramom The Yards, izvrsno režiranom, ali nezanimljivom pričom o mafiji u njujorškom željezničkom biznisu. Kultni američki filmaš John Waters novim filmom Cecil B. Demented parodira suvremeni Hollywood i njegovo industrijsko štancanje bezvrijednih filmova. Film je u početku duhovito ironičan, no poslije upada u bezidejnost pa je ovo još jedan dokaz da je Waters poprilično otupio svoju autorsku oštricu. Roland Joffé (Polja smrti, Misija) otvorio je festival raskošnom kostimiranom dramom Vatel o savršenom batleru (Gérard Depardieu) koji priprema grandioznu proslavu za kralja Louisa XIV. u kojoj su se likovi izgubili u silini veličanstvene scenografije i kostimografije. Socijalna drama Kena Loacha o meksičkim radnicima u Americi naslovljena Bread & Roses još je jedan prilog ljevičarskom svjetonazoru britanskoga filmaša, dok je Rodrigo Garcia, sin slavnoga Gabriela Garcije Márqueza, debitirao zanimljivom dramom o pet žena u raznim ljubavnim i emocionalnim žrvnjevima. Vođa obnovljenih Eurythmicsa Dave Stewart debitirao je kao redatelj filmom Honest, krimi-pričom iz Londona šezdesetih u kojoj naslovne uloge tumače tri bjelkinje iz pop-kvarteta All Saints, dok je Liv Ullmann predstavila film Trolosa (Nevjera) koji je režirala prema Bergmanovu scenariju i koji je kritika u Cannesu jako pohvalila. Nakon Europljana i Bostonaca veteran James Ivory ekranizirao je i posljednji završen roman Henryja Jamesa The Golden Bowl o prvom Amerikancu milijarderu (Nick Nolte) koji sa ženom, kćeri i njezinim mužem početkom 20. stoljeća u Engleskoj čini komplicirani ljubavni labirint. Rafinirana i karakterno vrlo temeljita proza Jamesa Henryja nije materijal koji se jednostavno prenosi na film pa se tu spotaknuo i James Ivory. Kontroverzni japanski filmaš Nagisa Oshima predstavio je film Gohatto (Tabu), prekrasno snimljenu, ali vrlo hermetičnu dramu o homoseksualcima među samurajima! E. Elias Merhige potpisao je neobičan film Shadow of the Vampire koji govori o snimanju remek-djela Nosferatu F. W. Murnaua u kojem je redatelj na bizaran i duhovit način spojio stvarne činjenice i fikciju. Tako je Murnau (John Malkovich) predstavljen kao beskompromisan umjetnik koji je za Nosferatua (Willem Dafoe) angažirao pravoga vampira, faustovski mu prepustivši glavnu glumicu kao nagradu. Za kraj spomenut ću jedan od najboljih filmova viđenih na festivalu: Crouching Tiger, Hidden Dragon novi je film sjajnog Anga Leeja. Ovoga puta riječ je o kineskom filmu kojim Lee daje svoj obol tradicionalnom kung-fu filmu, pozabavivši se tim mitskim žanrom na do sada neviđen način. Fantastična koreografija borilačkih prizora u kojima borci lete zrakom, trče uza zidove i hodaju preko vode isprepleću se s romantičnom pričom, istočnjačkom filozofijom, zadivljujućom poetikom pokreta, prelijepom fotografijom i karizmatičnim nastupima zvijezda toga žanra Chow Yun-Fata i Michelle Yeoh. Jedino nije jasno zašto film nije prikazan u natjecateljskom dijelu programa. Rekao bih, na sreću drugih autora!

Stjepan Hundić