Vijenac 163

Film

Put u dubinu emocija

Glavni kolodvor

Central do Brasil, Brazil, 1998, režija Walter Salles

Put u dubinu emocija

Glavni kolodvor

Central do Brasil, Brazil, 1998, režija Walter Salles, scenarij (po Sallesovoj filmskoj priči) Marcos Bernstein i Joao Emanuel Carneiro, fotografija Walter Carvalho, uloge: Fernanda Montenegro, Vinícius de Oliveira, Marília Pera, Matheus Nachtergaele, Cavio Junqueira

Nakon velike međunarodne afirmacije pedesetih i šezdesetih brazilska kinematografija otklizala se na marginu zanimanja međunarodne filmske javnosti, odakle su povremeno za nju budili interes pojedini filmaši poput Bruna Barreta i kultnoga Hectora Babenca. No sudeći po ciklusu brazilskoga suvremenog filma, prikazanog na tadašnjoj Televiziji Zagreb 1989, produkcijska i kvalitativna razina najsnažnije južnoameričke kinematografije održala se na solidnoj razini, tako da velik uspjeh Glavnog kolodvora — nominiranog za Oscare za najbolji film na neengleskom i najbolju glavnu žensku ulogu (Montenegro), dobitnika Zlatnog globusa, Zlatnog (Salles) i Srebrnog (Montenegro) medvjeda i niza drugih međunarodnih nagrada — odveć ne iznenađuje.

Glavni kolodvor film je narativno razlomljen na dva dijela — kraći velegradski u kojem se postavlja osnovna problemska situacija te putopisno-ruralni gdje dolazi do elaboracije odnosa umirovljene učiteljice Dore (vrlo solidna Montenegro), koja dodatno zarađuje pišući na glavnom kolodvoru pisma u ime nepismenih, i malog dječaka Josuéa (odlični de Oliveira) kojem neočekivanim slijedom okolnosti postaje pratilja na njegovu daleku putu neznanom ocu u provinciju. Premda se Montenegro i mali de Oliveira skladno nadopunjuju, središnja tema filma zapravo nije njihov odnos sam po sebi, nego pročišćavajući utjecaj koji on ima na (anti)junakinju. Dora će putujući s Josuéom prijeći i vlastiti unutarnji put od samodostatne, cinične i ne odveć sućutne žene do osobe čiji će plemeniti emocionalni slojevi nakon dugog zatišja ponovno biti probuđeni. Ovakva je tematika dobro poznata i možda već poprilično istrošena, a Salles se osim toga na nekoliko mjesta utječe staromodnim režijskim rješenjima; ipak njegov film ostavlja dobar dojam. Sigurno provedena narativna koncepcija — s putovanjem kao okosnicom — u kojoj nema praznih hodova, odlična produkcija sa sjajnom fotografijom, uvjerljive glumačke izvedbe te dobro provedeni i ravnomjerno raspoređeni emocionalni dodiri čine Glavni kolodvor filmom vrijednim poštovanja.

Vijenac 163

163 - 1. lipnja 2000. | Arhiva

Klikni za povratak