Fantastični realizam

Fantasticni realizam

Lojze Spacal, Retrospektivna izložba, Moderna galerija Ljubljana, 25. travnja — 4. lipnja 2000.

Rođen 1907. godine u Trstu, slovenski slikar, grafičar i kipar rano je ostao bez oca i morao je, uz školovanje, skrbiti o vlastitom životu. Godine 1929. uhićen je zbog protufašističkog djelovanja i poslan u južnu Italiju, gdje počinje njegova slikarska karijera. Školovao se u Veneciji i Monzi, a poslije postaje profesor u Rimu, Trstu i Milanu. Javnost ga upoznaje 1937. na izložbi u Trstu, gdje je i najviše izlagao. Brojnim samostalnim i skupnim izložbama po cijelom svijetu Spacal je dodao i sudjelovanje na nekoliko grafičkih bijenala.

Velika retrospektivna izložba u ljubljanskoj Modernoj galeriji drugo je opsežno Spacalovo pojavljivanje pred ljubljanskom publikom. Prvi put slična je izložba održana davne 1955. Na izložbi je prikazano stotinjak Spacalovih slika, 150 grafika i dvadeset kipova i nekoliko tapiserija velikih dimenzija. Autor izložbe je kustos Moderne galerije u Ljubljani Igor Kranjc, koji je ujedno i urednik iscrpnog kataloga u kojem su svoj prinos dali poznavatelji Spacalova opusa — Giulio Montenero, Zoran Kržišnik, Franco Vecchiet i Taras Kermauner.

Veliki opus Lojze Luigija Spacala predstavljen je u svoj svojoj ukupnosti, onako kako je Spacal radio. Drvorezi u boji, ulja, miješana tehnika, mozaici, skulpture i druge tehnike i likovni izričaji Spacalove su preokupacije. Vrlo različita tematika i njezin razvoj od figurativnoga prema apstraktnom zadivljuje. Reljefne slike na pragu su eksperimenta. Velike i debele naslage gipsa s urezanim motivima kleovske provenijencije i pikasovske hrabrosti te dalijevske ludosti odlikuju Spacala kao nezaobilazna čimbenika u razvoju slovenske, ali i talijanske umjetnosti 20. stoljeća koji je sintetizirao mediteranski racionalizam te arhitektonsko-kompozicijsku strogost i slovenski lirizam.

U njegovim djelima prepoznajemo mnoge utjecaje. Njegov je izričaj i postimpresionistički i kubistički, ali i magično realistički i nadrealistički. Enformel kojim Spacal vješto barata spaja se s apstraktnim ekspresionizmom koji se iščitava iz nekih njegovih radova. Spacal je ujedno ukorijenjen u lokalnu istarsku, primorsku i tršćansku tradiciju, ali i dovoljno otvoren za napredne europske i svjetske novitete u likovnoj umjetnosti. Spomenutom izložbom u Ljubljani 1955. on prekida sa socrealističkom umjetnošću i ideologijom te se definitivno otvara Zapadu. Nekoliko godina prije te izložbe u Zagrebu je to učinio EXAT 51.

Spacalove reinterpretacije Kleea i Mondriana, dijelom neoplasticističkih odrednica te kubističke vedute i kompozicije, odvajaju ga od ustaljenih kalupa i on u svoja djela uvodi simboličan jezik s posebnim odnosom prema problemima života i vremena. Nepobitno vezan uz Trst, Istru i Kras, ali i usprkos tome, on ostaje bitna figura moderne i suvremene umjetnosti mnogo širih razmjera od lokalnih.

Svestran u umjetnosti koju stvara, Spacal se u poratnim grafikama zanima problematikom rata i razaranja, ali ne bježi od drukčijih tema, sakralnih, posebice u oslikavanju crkve u Goriškim Brdima. Njegove vedute umnogome se razlikuju od običnih veduta i one oslikavaju stanje onakvo kakvo jest. U sredozemnu motiviku, brodice, mrtvu prirodu, predgrađa i marginalije koje obrađuje u svojim djelima, Spacal ugrađuje vlastita iskustva i tako ih demistificira. Enformelističke slike mogu se djelomice usporediti s izričajem mikrokozmosa koji uvećava nebrojeno puta. Fantastični realizam koji izlazi iz njegovih slika ne može nas ostaviti ravnodušnima. Jednako kao s našim Slavkom Kopačem.

Drvorezi Lojze Spacala, bili oni crno-bijeli ili u boji, odaju jake kontraste i žustrinu kojom je obrađivao drvo. Njegove drvene matrice za otisak tako postaju reljefi, samostalna umjetnička djela. Gledajući cjelokupni opus slovenskog umjetnika, možda bismo ga mogli i podijeliti u nekoliko faza, ali se svaka podjela u njegovu slučaju čini nepotrebnim razbijanjem cjeline, koju čine ulja na platnu, freske i mozaici, drvorezi i miješana tehnika.

Spacalova je skala boja raznolika i zbog toga što je on vrlo često veže uz tematiku. Njegove su linije jasne i svaka nosi svoju poruku. U kubističkoj maniri Spacal je prepun pravih kutova, no to nikako ne smeta dinamici koju čini konačni proizvod.

Pročišćena osobna vizija okoline glavna je dominanta Spacalova slikarstva i umjetničkog stvaralaštva uopće. Njegovi su oblici geometrijski likovi dubljeg i simboličnog značenja, a rezultati eksperimentiranja odaju čovjeka sklona potrazi za estetikom. I sam je jednom izjavio: »Umjetnik je obično sam s problematikom svojeg poziva i smjera koji si je zacrtao ili mu je nagonski predodređen.« Moderna galerija u Ljubljani dala nam je na uvid i problematiku Spacalova zvanja i njegove smjerove i njegovu umjetnost.

Marko Kružić