FAK je sreća

FAK je sreća

Na prvom festivalu pisaca u Osijeku dokazalo se da pisci imaju izniman tržišni potencijal, da imaju što naglas reći i da se onda publika za knjige, doslovce, grabi

»Veliki broj pisaca izbjegava javna čitanja, a ja znam zašto je tomu tako: malo pisaca može držati pozornost publike sat vremena, a kamoli dva! A vjerujte, literatura nije sam tekst na papiru, ona je istodobno i glas. Osamdesete su pokazale kamo je otišla književnost pisana samo za 'čitanje' — sterilne akademske i pseudoakademske konstrukcije, tehničari i književni drugoligaši i ambiciozni sveučilišni profesori koji su ispisivali kič od tobožnje pameti, plus naš specijalitet: nacionalističke parole i faširealistička idolatrija. S takvim se stvarime ne može među ljude!« izjavio je festivalski izabirač Borivoj Radaković uoči prvoga Festivala alternativne književnosti, FAK-a, koji je pod organizacijskim vodstvom Hrvoja Osvadića i književnog kritičara Nenada Rizvanovića održan 13. i 14. svibnja u osječkom kafiću Voodoo.

Kratice i varivo od kupusa

Radaković je na otvaranju festivala uzviknuo: »Dobro došli na FAK! U mnoštvu svakojakih stvari ovo je možda fakić, ali ja vam poslije ovoga želim jedan sveopći fak i dobro raspoloženje. Festival stoga, jer će mnoštvo različitih ljudi nastupiti i čitati svojih glava i ruku djela, alternativni, jer ni u čemu ne želi biti sličan oficijelnom: događa se na prostoru koji nije nikakva akademija, riječ je o piscima koji uglavnom nisu u školskim lektirama i vjerojatno tamo neće ni biti. Riječ je, svakako, o piscima koji imaju nešto reći o životu. Zato i jesu alternativni, jer ono što smo godinama živjeli bila je škola smrti, a nadam se da ćemo sada krenuti prema životu.« Krenulo se gladno: s deset čitanja, jednom projekcijom (Krešimir Pintarić), jednim izravnim telefonskim uključenjem (Simo Mraović), a u popratnim programima s tri filma (Zvonimira Jurića, Antonija Nuića i Josipa Viskovića), izložbom slika (Antuna Božičevića, Spartaka Dulića, Leona Šmita i Hrvoja Osvadića) i sajmom (rasprodanih) knjiga.

»Ovo je Tanjin prvi javni nastup na kojem čita svoje pjesme. Inače, Tanja kuha sjajno varivo od kupusa«, riječi su kojima je poetesu Tatjanu Gromača, autoricu hvaljene zbirke Nešto nije u redu?, kao i poslije sve ostale, predstavio konferansje Kruno Lokotar. Njihov je razgovor dalje tekao ovako:

Iz publike netko viče: Voliš li Delimira Rešickog?

— Volim. Čitala sam ga dok sam bila klinka. Kad sam ga upoznala, rekla sam mu: Delimire, ja bih tebi šiljila olovke.

Lokotar: Sada piše tipkovnicom. Što bi mu danas radila?

— Vrlo jednostavno: samo obrisala prašinu.

Na kraju je Tatjana Gromača pročitala i jednu frišku pjesmu, naslovljenu Kako dočekuješ goste, ubilježenu našiljenom olovkom u toku toga prijepodneva na putu prema Osijeku, negdje kod Ivanje Reke.

Pakleni stroj i Imotska krajina

»Dame i gospodo, a sada nastupa Boris Maruna, kulturnjački Indiana Jones, padobranac i gerilac u svim sustavima, autor knjige Upute za pakleni stroj, zamašnjak naše kulture, kolumnist, uvodničar, esejist, a iznad svega poeta«, najavio je Lokotar ovogodišnjeg dobitnika Goranova vijenca. Pita ga: Recite nam kako se otimaju zrakoplovi?

— Njihovo je otimanje uvijek problematično. Hrvati to rade tako da odu u supermarket, kupe rajngle, teške lonce, glinu, malo žice i naprave bombu. I onda završe u federalnom zatvoru u New Yorku. Ne znam koliko među vama ima tvrdih glava, ali ne vjerujem da to može koristiti u svijetu u kojem živimo.

Zatim je Maruna naručio tonik. Publika ga ionako nije puštala s bine. Bis za bisom, kao na rock-koncertu. A hrvatski književnik na sceni!

Red je došao i na Antu Tomića, reportera i TV-kritičara »Slobodne Dalmacije«, autora zbirke priča Zaboravio sam gdje sam parkirao, koscenaristu filma Posljednja volja u kojem glume Goran Višnjić i kostimirana (u bikini, a ponekad i jednodijelni) zvijezda Spasilačke službe Angelica Bridges. »Scenaristi, a to smo Ivica Ivanišević i ja, vjerojatno su jedini članovi filmske ekipe kojima su novci sjeli u džep. Ne biste vjerovali, ali to nema nikakve veze s tim što sam rođen u Imotskom. Kad je riječ o novcima, potpuni sam kreten. Moji se preci vjerojatno okreću u grobu«, objašnjava Tomić kojega spomenuta Angelica Bridges nimalo nije impresionirala. »Volio bih sada čitati«, zavapio je naposljetku, pritisnut unakrsnim Lokotarevim ispitivanjem. I pročitao je prigodničarsku, novogodišnju priču Tomo i Kamičko te poglavlje iz još nedovršena zavičajnog romana pisana u Hrabalovoj maniri Što je muškarac bez brkova.

Čitajmo do zore

Zagrepčanina s Knežije Tarika Kulenovića, koji tvrdi da mu je pisanje čisto zadovoljstvo, autora Padova i drugih ranih radova, prisutni nisu puštali dok nije pročitao veći dio zbirke. Iz prvoga reda anonimna je obožavateljica moljakala: Još samo jednu priču, ima vremena.

»Dame i gospodo, sada nastupa čovjek koji je sa svojom prvom zbirkom Mišolovka Walta Disneya, koja je ubrzo stekla kultni status, zbunio Nijemce, a sada je na centar istrčao sa zbirkom Anđeo u ofsajdu. Kraj mene je ateist koji se nada da nije u pravu, čovjek čije je tijelo radost i briga. Zoran Ferić, najveći hipohondar hrvatske književnosti!« uzviknu konferansje u falsetu.

— Kako to da niste postali liječnik?

— Od straha.

— Čega se sve bojite?

— Side, raka, ebole. Tuberkuloza mi je prijateljica.

I onda je svoje neurotične opsesije podijelio s publikom čitajući najprije priču Blues za gospođu s crvenim mrljama, situiranu u čekaonicu ambulante za AIDS Infektivne klinike dr. Fran Mihaljević. Ferić je čitao i čitao, znojio se i znojio, sve do dva sata ujutro. Nitko nije obolio, dapače.

I druge večeri dopalo je ženu — a bile su samo dvije sudionice FAK-a — da zagrije publiku. Zorica Radaković, autorica anticipirajuće zbirke poezije Bit će rata (1990), prevedene na makedonski, zatim knjige-koncepta Svaki dan je sutra te pjesničke zbirke Eto muha, suvereno je parirala muškim kolegama. Bila je prisiljena pročitati i pjesmu Delimira Rešickog Zorica je spray, posvećenu njoj samoj.

Nakon nje na teren je, okićen trakom s natpisom »Achtung — Tuborg beer party«, istrčao glavom i crnom bradom Edo Popović, novinar, književnik, autor nedavno objavljene zbirke priča San žutih zmija. Tvrdi da je ljevičar, za što je potvrda njegov nos iskrivljen nečijom čizmom baš na lijevu stranu. Popović čita rafalno, ulomke iz svog kultnog romana Ponoćni boogie. Barok izraza i ekspresionistički intenzitet te odlični dijalozi oduševljavaju publiku. Donose mu mobitel, a na međugradskoj je liniji Simo Mraović, čija se zadnja zbirka zove Između usana, sav nesretan što ga je posao spriječio da dođe u Osijek. Kratko razgovara s Popovićem, a onda na hotline dobije jednu djevojku iz publike. Čujemo samo djevojku, ona govori: »Doći ću potkraj tjedna«, onda tišina pa: »Ne, trenutno, nemam.«

Kaj, ča, što? FAK!

»Dame i gospodo, a sada mlado od orla — Drago Orlić!« viče Lokotar u usijanoj atmosferi. Prozvani, kompletni umjetnik, čije stihove inače uglazbljuje Franci Blašković, prisutnim štokavcima objašnjava naglaske iz naslova svoje zbirke Daž daždi, miš prdi. Priča o oštarijama, vinu, o tome kako je Mussolini ukrao istarsku prugu... Malo zapjevava, pa na inzistiranje čita pjesmu Đ iđi anarhišta. Evo nekoliko stihova:

Moj tetac Đ iđi anarhišta je bija

Siromah, ma luše ruke kako inpjegat

Vajka u veštitu, šiljaru i kravati

imali su ga strah svi guverni Evrope

jandarmi, karabinjeri i policijoti

za svima je zna hitati balote

Proti svake bandire i nevire

kontra šočališta i kontra fašista

moj tetac Đ iđi anarhišta

Na scenu zatim stupa spiritus movens cijele manifestacije, čovjek kojeg se posebno ne predstavlja, pisac, dramski pisac i prevoditelj Borivoj Radaković. Nastup započinje opet aktualnim monologom Bad Blue Boysa iz svog romana Sjaj epohe, a nastavlja ulomcima iz knjige Ne, to nisam ja. Briljira kajkavskom pacifističkom poezijom. Čakavac Orlić potom je prozvan da pročita Radakovićevu priču Živinsko gospodarstvo, pisanu sočnim kajkavskim dijalektom. Orlić se muči, sve dok ne kaže da se kod njih u Istri maček piše velikim slovom i da on to dalje neće čitati. Publika je u deliričnu raspoloženju.

Posljednji je nastupio Đ ermano Senjanović, onaj koji iz tjedna u tjedan u Dorinom dnevniku zaigrano ispisuje stvari poput: »obrisala sam naočale plućnom maramicom«, a svoju TV kolumnu Teletina puni dijalozima s punicom, uz to kvari križaljku, piše tekstove za Paška i Luminovu poštu. By the way, taj majstor picigina tvrdi da bi se i u Dravi moglo zaigrati, samo da ju je malo nasuti. Počinje s posvetom svom velikom prijatelju, pokojnom Miljenku Smoji. Potom se, ledena lica i drhtava glasa, Senjanović udubio u Dorine dnevničke zapise, a provale smijeha slijedile su nakon svake pročitane rečenice.

Hostese s natpisima »smijeh« i »pljesak« osječkoj publici nisu bile potrebne. »Probudio sam se kao kafić Voodoo«, napisao je splitski Kafka vrativši se iz Osijeka. Književnici u gostima, kako je zamišljeno, trebali bi nastupati od Oprtlja, preko Zagreba i Splita, sve do Cardiffa, Rima i Dublina, a moguće je očekivati i književničku razmjenu — glasovita imena iz Britanije i SAD-a. Završimo kako smo i počeli, dakle, Radakovićevim riječima: »Fond festivala je skroman — oko tisuću piva, odnosno tisuću američkih dolara. Iza festivala ne stoji nikakva institucija, a najmanje država ili neko njezino ministarstvo (na primjer kulture) — kultura i država su isključivi pojmovi! Crkavicu ne tražimo niti bismo je dali!«

Andrea Radak