Dogma

Dogma

Dogma, SAD, 1999, režija i scenarij Kevin Smith, fotografija Robert D. Yeoman, uloge Linda Fiorentino, Ben Affleck, Matt Damon, Alan Rickman, Jason Mewes, Chris Rock, Salma Hayek, Alanis Morisette, Kevin Smith, Jason Lee

Zanimljiv je i svjež način na koji Kevin Smith gradi svoje filmove — oni se sastoje od niza dijaloga koji su zapravo svojevrsni mikroeseji o najrazličitijim temama: od univerzalne erotske problematike do idiosinkratskih razmišljanja o sudbini pomoćnog osoblja na Zvijezdi smrti u trenutku ubilačkog napada Lukea Skywalkera. Quentin Tarantino preduhitrio je Smitha u inauguraciji poetike mozaičnog razgovornog tematiziranja i osvojivši prostor za nju olakšao mu afirmaciju, no između njih dvojice, mimo individualne senzibilne autonomnosti, postoji bitna razlika. Kod Tarantina je, uz druge žanrovske sastojke, uvijek temeljna žanrovska osnovica ona kriminalističkog filma, dok se Smith (do Dogme snimio je tri ostvarenja — Trgovce, Štakore iz robnog centra i Tražeći Amy) oslanjao na komediju i melodramu, pri čemu su njegovi filmovi ostavljali dojam manje žanrovski orijentiranih uradaka, odnosno dojam žanrovske raspršenosti. S Dogmom je unekoliko drukčiji slučaj. Dok je — zahvaljujući i njihovoj realističkoj, stvarnosnoj utemeljenosti — kod prethodnih filmova jak dojam nežanrovskog, posljednji Smithov ostvaraj evidentno je artificijelno kontekstualiziran, s izrazitim i jasnim žanrovskim odrednicama fantastičnog/fantazijskog i komedijskog, i to artificijelno komedijskog u tradiciji na jednoj strani recimo Mela Brooksa, a na drugoj Montyja Pythona (gledajući film iznenada mi se učinilo prilično jasnim da između apsurdističkog humora Letećeg cirkusa i Brooksove citatno-parodijske poetike i nije prevelika razlika — humorna nesofisticiranost i mehaničnost zajednički su im, s tim da je kod Montyja Pythona to, čini se, bilo programski zadano, a kod Brooksa, reklo bi se, spontano proizvedeno, no ishod — pretežit broj neuspjelih gegova — poprilično je sličan).

Dogma dakle u sebi spaja čvrsta (artificijelna) žanrovska sidrišta (horor) fantazije i (mehaničke) komedije, čak ima tipično žanrovsku kulminativnu točku sa spasom u zadnji čas, a provodna je nit religijska tematika. Kritičari su raspredali o tome je li Smithov film blasfemično ateističan ili duboko religiozan, no — barem bi za kritičare tako trebalo biti — mnogo je važnije pitanje kako autor barata religijskom problematikom. Lako je odčitati da je Smithovo stajalište stajalište vjernika koji odlučno razdvaja individualnu predanost vjeri od njezine institucionalizacije. Lakoća značenjskog sloja u ovom slučaju nije dobar znak jer govori o plitkosti Smithova bavljenja religijom. Premda su stvari na eksplikativno racionalnoj razini uvijek jednostavnije no što bi učeni mistifikatori željeli, neosporno jest da su Smithova afirmacija vjere na jednoj strani i nazovi provokativno propitkivanje kršćansko/katoličkih dogmi s druge posve uprošćena, nezrela i mediokritetska. Čežnja afirmativne junakinje, Kristove rođakinje Linde Fiorentino za stabilizirajućom izvjesnošću vjere koju je imala u djetinjstvu i ranoj mladosti, naspram kaotičnog sadašnjeg skepticizma koji ju je doveo na prag ateizma kao da je prepisana iz Kane i Malog koncila te vjerujem da bi biskupi i sam papa s tim aspektom Dogme bili prezadovoljni. Smithova pak navodna provokativnost nije ništa drugo do prežvakavanje davno postavljenih, liberalno-ljevičarsko-feminističkih, danas bi se reklo politički korektnih pitanja o rasnoj pripadnosti Krista i njegovih apostola (pa se ovdje pojavljuje u evanđeljima kao prešućeni trinaesti, crni apostol koji tvrdi da je i Krist bio crnac), o spolnom određenju Svevišnjeg (koji je ovdje utjelovljen u ženskom tijelu neočekivano dražesne Alanis Morisette), o seksualnom aspektu Svete obitelji (tvrdnja da Marija i Josip nakon bezgrješnog začeća nisu međusobno ostali nevini). Sve je to pitko — kako svjedoče naklonjene reakcije publike, ali i plitko, a Smith se donekle iskupio originalnijim i subverzivnijim tretmanom anđela osvetnika (Affleck i Damon), koji spojem blagosti i nemilosrdnosti filmu donose niz vrlo neugodnih, uznemirujućih prizora (nositelja hororskog žanrovskog aspekta).

Problem Dogme je i nepotrebna nejasnoća i kako se čini kontradiktornost nekih motiva i situacija kojima barata (razrada ključne dramaturške situacije s anđelima koji se žele vratiti u raj i Kristovom rođakinjom koja ih u tome treba spriječiti doima se vrlo konfuznom), a s druge strane Smith se ponovno pokazuje jakim u profiliranju brojnih likova, što u kombinaciji s načelom naprijed spomenuta mozaična dijaloškog tematiziranja, čiji je Smith ipak majstor, filmu donosi potrebnu svježinu. Tako u konačnici Dogma ispada ostvarenjem koje mnogim svojim (semantičkim) stranama ostavlja mlak dojam, ali mu se usprkos svemu — zahvaljujući ponajprije oblikovnoj vještini — ne može poreći određen šarm pa i dojmljivost.