Demonska snaga glazbe

Anne Rice, Violina, prevela Marina Horkić, V.B.Z., Zagreb, 2000.

Triana je sasvim prosječna sredovječna žena raspuštene tamne kose i irsko-njemačkog bezizražajna lica, niska čela i lepršave odjeće koja je čini mnogo mlađom; dakle — kako bi to rekli likovi u Čehova, uljudno izbjegavajući priznati ružnoću — »osoba dražesna lica«. Takva je naša junakinja kad se prvi put sama predstavlja u prologu ovog poprilično naporna romana s elementima fantastike. Triani je upravo umro muž Karl, a njihova je kuća ponajprije mjesto neugodnih uspomena, nesretnog djetinjstva i tegobnog života. Junakinji se ubrzo objavljuje stvarno-nestvarni ruski violinist Stefan Stefanovsky, materijalizirani duh kojeg na trenutke vidi samo Triana. Rečeni je mrtvac ubrzo vodi na putovanje u prošlost, istodobno pričajući svoju tragičnu životnu priču o ljubavi spram violine i neuspjeloj muzičkoj karijeri koju su upropastila ondašnja stroga društvena pravila i obiteljski odgoj. Ploveći kroz vrijeme, od Beča i Venecije do New Orleansa Stefan joj pokazuje demonsku snagu glazbe koja je kadra uništiti mnogo toga, pa čak i sam život.

Nakon uspjeha s Intervjuom s vampirom, Anne Rice se u (prije tri godine napisanoj) Violini nastavila zanimati za spoj dramatskog i fantastičkog uz romantičan naboj u pozadini. Sama je priča dakako intrigantna — stoga što je lajtmotiv glazbe na prvi pogled višestruko iskoristiv i zanimljiv (poput okvirnoga motiva parfema i mirisa u Süskinda) — ali konačni je rezultat itekako razočaravajući. Zamjerki ima mnogo, te se ni površni čitatelj koji uzme ovo opsežnije djelo u ruke neće sustezati da ih nabroji. Ponajprije, roman je očito odveć ambiciozno zamišljen kao ponekad nategnuto esejiziranje o demonskoj naravi glazbe uz česta klišeizirana mjesta o osamljenosti i ljubavi koja prekoračuje granice. Drugo, dva tematski potpuno različita dijela (prvi opisuje situaciju u Trianinoj obitelji i njezin život, a drugi putovanje junakinje i Stefana kroz njegov život u ondašnjem Beču) jednostavno su nakalemljena jedan na drugi te se uz mnoštvo suvišnih likova moramo pitati ima li autorica uopće nadzor nad sižeom i motivima. Treće, iako u opisima nipošto ne nedostaje štofa, likovi su prikazani vrlo površno, i to uza sav trud da ih se detaljno opiše i sistematizira po visini i težini — tek naizgled zamršena sižea, kompozicija je zapravo linearna i bezlična, ispresijecana bezbrojnim junakinjinim introspekcijama i sažaljenjima te nabrajanjem poznatih faca iz povijesti klasične glazbe koje se mogu naći u svakoj bolje opremljenoj američkoj kućnoj zbirci CD-a.

Bez namjere da roman ocrnim na samom početku, nije zgorega ponoviti kako nije problem u sadržaju, nego u prevlasti narativnih klišeja i iznimno konvencionalnoj rečenici koja umjesto sugestivnosti i potencijalno začudnog, po potrebi zaigranog ili bizarnog ritma događanja, tvori tek filmičan i vrlo doslovan sinopsis nekog boljeg djela. To je uspijevalo jedino Hemingwayu ili Carveru, ali ovo je posve druga priča. Osim toga, kako u tekstu ima dosta impresionističkih elemenata, dakle mjesta gdje glavna junakinja prodire u vlastitu intimu, moglo se očekivati da će njezin lik biti ponuđen u nekom drukčijem pripovjednom registru od ostatka teksta, što ipak nije slučaj. Živcira i povremeno simboliziranje kad za to u samom djelu nema osnova, a pogotovo kraj u kojem se osim Musik-macht-frei poente navodi i točan datum i vrijeme završetka romana, pa čak i prvog i drugog čitanja, za što zaista nema nikakve potrebe. A što se Beethovena tiče (»vladar mog tamnog srca, zapovjednik mog slomljenog života i svih mojih neuspjeha«), trebalo je ipak malo više inovativnosti u izabiranju skladatelja i razdoblja, makar se i citirao onaj savršeni (»bolni dio«), odnosno drugi stavak legendarne Devete.

Ovako, riječ je o romanu za koji mi nije sasvim jasno što mu je bila namjera. Ukoliko je riječ o globalnoj metafori (glazba koja oslobađa, prelazi sve prepreke i razdoblja), za to u tekstu ne postoji odgovarajući »utopijski« instrumentarij. Ako je riječ o osobnoj priči/ispovijedi o tegobnom životu, onda je onaj fantastički prijelaz u drugom dijelu jednostavno narativni balast. No ako je riječ o dramaturgiji neodređenosti, mixtumu nekoliko žanrova s natruhama tzv. ženskog pisma, onda je takav spoj nažalost poprilično nedorađen i puca po svim šavovima. Ipak, nije sve u romanu loše — u nekoliko opisa Trianina djetinjstva i intimnih razmišljanja, Riceova se pokazuje kao suptilna pripovjedačica, autorica sa senzibilitetom za ono introspektivno. »Ono što ovdje želim postići možda se i ne može postići riječima. Možda je to moguće postići samo glazbom«, stoji na početku romana. Ako je to uistinu bila namjera, onda ovo djelo ne nalikuje Maestrovu drugom stavku, nego prije nekim nedavnim koncertima obezglavljene Zagrebačke filharmonije.

Tonči Valentić