Bol odrastanja

Nick Hornby, Sve zbog jednog dječaka, Algoritam, Zagreb, 2000.

Nakon poluautobiografskih romana Groznica navijanja i High Fidelity, u kojima je vjerno oslikao dva potpuno različita, a opet čvrstom niti ljudske mahnitosti spojena svijeta (nogometne navijače i sakupljače gramofonskih ploča), Hornby hrvatskoj književnoj publici nudi novu kombinaciju kontradiktornog, ovaj put u jednom romanu.

Roman Sve zbog jednog dječaka priča je najstarijega dvanaestogodišnjaka na svijetu, koji negdje na bolnom putu odrastanja susreće tridesetšestogodišnjeg dječaka, koji ni pod kojim uvjetom ne želi odrasti.

Taj dvojac bez kormilara čini se dobro poznatom, klišeiziranom temom. No upravo ta tema dobila je u ovom romanu neku istančanu posebnost.

Marcus je inteligentno, osamljeno i tužno dijete rastavljenih roditelja, koje odgajano pod autoritetom luckaste, suicidne majke postaje izvor rugla svojim suučenicima. Majka Fiona uvjerena je vegetarijanka koja plače nad žitnim pahuljicama i smije se vlastitom samoubojstvu. Otac Clive živi s ljubavnicom, mota joint za jointom i povremeno se, kad padne s prozora, zamisli nad životom.

U ovu neobičnu slagalicu, koja se zove svakodnevni život, uskače Will, slobodan strijelac razvedenih teta s djecom, kojem je bogato nasljedstvo omogućilo da nikad ne odraste. Vegetirajući u svojoj čahuri okružen neodgovornošću i dosađivanjem životom, teško i nikako uspostavlja bilo kakav tip međuljudskih odnosa.

Sve je počelo onoga dana kada je Marcus na pikniku komadom kruha pogodio i ubio patku. Sve se završilo onoga dana kada je Marcus, a da to ni sam nije znao — odrastao. Ono što se dogodilo između priča je o uzaludnu pokušaju formiranja obitelji od dva člana (od kojih je najmanje jedan lud), priča o smiješnoj potrazi za ocem, prijateljem... čovjekom, ispričana iz perspektive dječaka, koji razmišlja zrelo, ali na ironičan način. U sve to smjelo je upletena i perspektiva poluidiota koji je imao savršeno organiziran život, daleko od tuđih problema i ovozemaljskih briga, i premalo stvarnih nevolja, tako da ih je jednostavno morao izmišljati. A onda su se dvije vizure ispreplele, »idiot« je iz znatiželje počeo kopkati po mračnim tajnama i uzrocima ljudskoga jada, učeći polako od dječaka da iza svake ljudske tuge ne stoji tajna, nego goli život s razočaranjima, kompromisima i gorkim porazima. Dječak je, tražeći priliku da iz svog rastrganog, nepovezanog svijeta (koji je bio sve, samo ne dječji), pobjegne i pronađe se u podsvijesti odraslog čovjeka, na kraju zapravo preuzeo oklop koji je Will odbacio i stekavši kožu prekrio svu ranjivost tužnoga odrastanja.

U ovom romanu lako je prepoznati elemente bildungsromana, komedije i gorke ironije. Hornby, grabeći smjelo u riznicu mučnih svakodnevnih problema i gorkih, vrlo neugodnih situacija, stvara ležernu i duhovitu prozu, ostajući ipak pritom možda odveć plitko, ne zadirući dovoljno jako ni duboko u tematiku, koja životu samom, umjesto zavodljivim humorom i komedijom situacije, ipak radije prkosi britkom ironijom i snagom groteske.

Likovi su uvjerljivo ocrtani, a pravi zamah Hornby je ostvario oslikavajući atmosferu emocionalnog nereda svakoga pojedinca, koji se svakodnevno gubi i traži na relaciji ja — svijet.

Sve zbog jednog dječaka, za razliku od prva dva romana, nije pisan u prvom licu, ali je duboko prožet autobiografskim elementom.

Pisac, spajajući misli odrasloga čovjeka i dvanaestogodišnjeg dječaka, na suptilan način iznosi svoj pogled na sredinu u kojoj živi, urbanu subkulturu, britansko društvo i dobro nam poznat nasilan način života pod (tuđim ili svojim) staklenim zvonom.

Život je, tvrdi pisac, poput zraka. Koliko god se mi trudili da mu zatvorimo vrata, uvjereni da smo, stavljajući sebe uvijek na prvo mjesto, osigurani i zaštićeni od njegovih napada, nemamo mogućnosti zadržati ga izvan sebe. Mi život udišemo, uvlačimo ga duboko u pluća i, osjećajući njegovu gustoću i punoću — gušimo se.

Sve što nam je ponekad potrebno da pročistimo pluća zrnce je ironije ili barem usiljeni smiješak. Zrak pod staklenim zvonom katkad je nepodnošljivo težak i zagušljiv.

Sve zbog jednog dječaka knjiga je koja se čita lako; u tramvaju, u pauzi za ručak, u parku na proljetnom suncu.

Daleko od mučne proze, bez pretenzije da postane novo vjerno svjedočanstvo o svijetu koji poprima oblik trokuta droga — seks — laž, ova knjiga štivo je u kojem će svatko prepoznati svoju izgubljenu ili davno odbačenu kožu. Ako se ovih dana u svojoj i ne osjećate najbolje, evo prigode za promjenu.

Nives Mikelić