Životne praznine kao inspiracija

Životne praznine kao inspiracija

Ja stvarno ništa ne biram, nemam izbora kako će se meni u glavi događati stvari. Jednostavno, takve me stvari odaberu. Ako ne mogu raditi to, drugim se ne želim baviti

Zvonimir Jurić (r. 1971. u Osijeku) svakako je jedan od najzanimljivijih autora tzv. najmlađega hrvatskog filma. Još kao student skrenuo je na sebe pozornost akademsko-televizijskom koprodukcijom Nebo ispod Osijeka, filmom za kojega je 1996. na Danima hrvatskog filma dobio nagradu strukovnoga vijeća za režiju i Oktavijana za dokumentarni film. Taj je dokumentarac ostao, i dan-danas, jedno od dojmljivijih i u filmskim krugovima najspominjanijih dokumentarističkih bilježenja Domovinskog rata. Prošle godine Jurić je diplomirao režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu filmom Die, die my darling. Od tada je svaka analiza perspektive hrvatskog filma neizostavno spominjala Jurića kao argument ufanja u bolje dana domaće kinematografije. Tako se oko mladoga redatelja isprela priča o iznimnoj darovitosti i čudačkoj mušičavosti. Očekivanje se, činilo se, oduljilo, pa su se na priču o Jurićevu talentu počela kalemiti nagađanja. Konačno, nedavno smo u zagrebačkoj Kinoteci imali priliku vidjeti njegov najnoviji dokumentarni film Jurić: Tvrđa 1999. Reakcije koje su se kretale u rasponu od žestoka osporavanja do panegiričkih pohvala potvrdile su Jurića kao autora koji ne pristaje na rutinerske kompromise... Potpuno novim, posve originalnim pristupom građi, pomaknuo je granice razmišljanja o svrsi dokumentarnog filma. Je li to pomicanje u boljitak — prosudit će filmski kritičari, a presudit će vrijeme.

Otkud Nebo ispod Osijeka?

— Naslov je parafraza filma Nebo nad Berlinom, ali to je malo melankoličan, tužnjikav film, pa sam ja mislio da je bolje da nebo bude ispod Osijeka. Bilo je to još u ono vrijeme zadnjeg bombardiranja Osijeka, zbog Oluje. Imam fascinaciju kadrovima iz auta, snimanjem gradova iz auta. To je ponajprije film atmosfere.

Reakcije su bile više nego povoljne?

— Kad dobiješ nagradu ili ti povoljno prime film, dobro je to što ti se tada neka vrata odškrinu. Nisi više potpuni anonimac. Nekom si došao, pitaš ga je li to gledao, spomeneš tu jebenu nagradu, pa ti je lakše. Ja sam zadovoljan tim filmom. Inače, ako mislim da je film koji sam napravio loš, neću ga dati van. Za ono što dam van mislim da je dovoljno kvalitetno, a svoj kriterij držim strogim. Trudim se biti odgovoran, ali dati van film za koji misliš da je loš ili prosječan, pa onda očekivati neke reakcije, to za mene ne dolazi u obzir.

Postoji fama da si ti veliki talent, ali da si previše u svom filmu?

— Svjestan sam da oko mene postoji ta, nekakva, aureola. Ja stvarno ništa ne biram, nemam izbora kako će se meni u glavi događati stvari. Jednostavno, takve me stvari odaberu. Ako ne mogu raditi to, drugim se ne želim baviti. Bit ću vrtlar, kuhar, volim kuhati. S tim sam imao problema i na Akademiji, a tko ih nije imao! Moj je problem bio taj što su oni meni govorili: probaj ovako, probaj onako... Slušam kritiku, razgovaram s ljudima, ali definitivno mi se čini da postoji jedan dio gdje mi je užasno teško ući s nekim u dijalog. To zvuči malo svećenički, ali za sada nemam komentara na to.

Čini se da nisi sklon filmovima u kojima dominira tema.

— Čini mi se da je tema jako iscrpljena u 95 posto dokumentaraca. Recimo, ti meni kao scenarist kažeš: našao sam dobru temu. Ne znam, tri radnika rade na dizalicama, a nemaju ruke ni noge. I mi imamo film, polazište nam je dovoljno dobro. Ali što se događa, većina ih zaboravi kako o tome uopće razmišljati, kako tome dati strukturu, kako snimiti, kakav ritam, tempo ili tako nešto, što napraviti s muzikom..., nekako se poigrati. Ne, snime ih kako ustaju, nešto rade, njihove žene ili oni žale se na posao, dođu kući i spavaju. Ne želim apsolutizirati svoju poziciju ili govoriti kako je samo moj put ispravan, ali nije mi zanimljivo raditi filmove o, ne znam, brodogradilištu Uljanik, kako oni farbaju neke brodove ili ovo — ono. Nije mi to to. Uglavnom, želim tražiti neobično u običnom.

Hoćemo li u skorije vrijeme dočekati i tvoj dugometražni prvenac?

— Ja ti se za to uopće ne bojim. Napisao sam scenarij, poslao ga Ministarstvu kulture i na još nekoliko fondova. Riječ je o scenariju za igrani film koji sam poslao na natječaj koji je raspisala Grlićeva radionica. Bilo je prijavljeno 57 scenarija i ja sam dobio drugu nagradu. Ako se želim baviti ovim, a želim, i ne želim raditi bilo što na HRT-u, ili nešto sa strane. Ako ne mogu raditi ono što želim, nemam što tražiti ovdje. Odoh u kuhare. Imam samo taj jedan uski prolaz i svjetlo na kraju tunela. Računam da ću za godinu-dvije završiti taj film, ili ga barem početi snimati.

Kako je nastao film Tvrđa? Kako si došao na zamisao da ga napraviš baš tako?

— Ja obično, ako se to može nazvati principom, kad radim film, osjećam se kao da sam u žitnom polju. Žito mi je u visini očiju i ne vidim ništa ispred sebe. Samo iznad imam sunce. Ne mogu govoriti da sam imao točan cilj. Krenem od nekog nejasnog osjećaja, od neke rečenice ili od nekog razmišljanja. Dugo me progonilo da nađem nekakve veze... Ti i ja ovdje sjedimo, godina je 2000. Možda je netko prije tristo godina sjedio ovdje, kao ja i ti, i razgovarao o slikarstvu ili ne znam o čemu se tada moglo razgovarati, o kačkanju. Što su oni razmišljali? Tako sam se počeo igrati, to je moj stari utjecaj Grobnice za Borisa Davidoviča, ta fakcija koja je zapravo laž. Uglavnom, podaci u ovom filmu su 95 posto laž. Želim pokušati nove stvari, ne govorim o revolucionarnom, to ne stoji.

Koliko studiozno pripremaš svoje filmove?

— Možda se čini da ja to jako studiozno pripremam, ali nije tako, nažalost. Studiozno je, možda, to što imam duge pauze između projekata. Ali ta razdoblja uvjetne dosade, koju si volim priuštiti, ona nešto rađaju. A da ja sad sjedim, istražujem... nisam taj tip. Na mene utječu praznine u životu, to mi je glavna inspiracija.

Malo si u Osijeku, malo u Zagrebu. Kako je biti filmski režiser u Osijeku?

— To ima svojih dobrih i loših strana. U Osijeku me znaju, tamo sam jedan jedini. Valjda osim Branka Schmidta nitko odande nije završio režiju. I kad si prvi u selu, znaš što ti hoću reći, onda imaš raznih benificija. Loše je što u Osijeku nema infrastrukture i moraš doći u Zagreb po bilo što. Malo biti ovamo, malo tamo,... nisi na jednom mjestu. Nije to bogzna što, neka civilizacijska promjena, ali se osjeti. Imam tu sreću što mi roditelji imaju dovoljno novca, ja ponekad nešto zaradim, sestra mi zarađuje... a ja nisam taj tip. Volim pušiti i gledati u zid, nije da moram nešto raditi. Odatle izlaze moji filmovi.

Razgovarao Davor Šišmanović