Zavodljiva kompilacija

Žarko Paić, Idoli, nakaze i suze, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 2000.

Filozofsko-književni esej zahtjevan je, ali i strukturalno izrazito liberalan književni oblik. Na prvi pogled, u takav se esej može utrpati sve i svašta, manje ili više suptilno balansirajući između prevelike općenitosti tematskih blokova s jedne te detaljne razrade pojedine teme s druge strane. Na razmeđi dvaju područja takvo pismo od filozofije uzima sustavnost i pojmovni instrumentarij, a od književnosti preuzima oblik eseja, dakle svojevrstan populistički pristup koji u ležernoj i ne odveć zahtjevnoj teksturi vidi idealan model prezentiranja kako građe (sadržaja i teme), tako i autorova svjetonazora. Esej je stoga istodobno i tolerantna (jer dopušta da se u njemu govori o svemu i svačemu), ali i obvezujuća forma, s obzirom da zahtijeva intelektualca opće prakse, autora koji autoritativno stoji iza teza, već unaprijed pretpostavljajući njegovu kompetenciju.

Žarko Paić preferira upravo eseje i studije, oglede koji su prilagođeni novinskom formatu (većinom objavljivao u nedjeljnom dodatku »Novog lista«), što nipošto ne znači da je riječ o jednodnevnom štivu (jer toliki je stvarni život dnevnih novina). U ovoj zbirci (192 str.) koja obuhvaća četiri poglavlja, riječ je o odnosu ideologije i umjetnosti fin-de-si#clea u svjetlu totalitarnih političkih pokreta 20. stoljeća (u podnaslovu riječ je o ideologijskom podjarmljivanju). Ukratko, teza je ova: hegemonijska uloga (ovaj put u negativnom kontekstu) ideologijskoga prisvajanja umjetnosti nije tek politički čin, nego rezultat dostignuća avangarde u njezinu obračunu s tradicijom. Revitalizacija tradicionalnih estetskih kategorija (ljepota, uzvišenost, savršenstvo, itd.) kao svojevrstan povratak iskonskim vrijednostima vratila se na mala vrata kao negacija ne samo povijesno postojećih vrijednosti, nego i kao ideološki višak u obliku kiča, provincijalizma i primitivizma. U tom je smislu zametak simbioze ideologije i umjetnosti moguće naći već u razdoblju kraja prošloga stoljeća, a napose u razdoblju vedre apokalipse i nadolazeće avangarde, dakle u razdoblju koje je bilo duhovna i historijska prethodnica crvenom&crnom totalitarizmu.

Knjiga počinje esejima o kulturnom pesimizmu, bolešću kraja stoljeća u kojem su apokalipsa i melankolija ne samo referentne točke razdoblja nego i simptomi duhovne situacije vremena kao radikalne krize vrijednosti. Kulturni pesimizam kao fragilni (i operabilno upitan) izraz za razdoblje bolećiva dekadentizma te preklapanja avangarde i modernizma na temeljima kojih će se graditi poetike 20. stoljeća doba je Hofmannsthala, Mahlera, bečke moderne, Musila i Spenglera. Paić je u analizi razdoblja i njegovih nosećih imena vrlo pedantan i koncizan, skačući od npr. Sloterdijka ili Derride do Hesioda i Virilija, pritom od esejističkog štiva tvoreći neku vrst hiperteksta, što otvara mogućnost beskonačna upisivanja kulturoloških i filozofskih referenci u već postojeći tekst. Stil mu je zavodljiv, naime vrlo čitak i zanimljiv, a lakoća s kojom prelazi iz jednog žanrovskog registra u drugi, kao i obilje skrivenih citata unutar samog teksta, pokazuje da je riječ o svestrano obrazovanu autoru i stilski (pa onda i publicistički) iznimno fino izbrušenu tekstu.

Međutim, postoji veliki problem u samoj strukturi ovih kulturoloških eseja, problem koji se može opisati sintagmom déjŕ vu. Čitatelj naime ima dojam da su autorove referentne točke uporišta u kojima se u svakom (pa tako i ovim esejima) razotkriva autorov svjetonazor i citatne smjernice kojima se tekst kreće, upravo točke citatnosti, naime mjesta ponavljanja i preuzimanja tuđih ili općeprihvaćenih teza i stajališta. Konkretno, ako zanemarimo sjajnu analizu fin-de-si#clea u prvom poglavlju, kao i vrlo vješto klizanje (gotovo spisateljski slalom) kroz epohu od fenomenološke analize apokalipse do posthajdegerovskog nihilizma, ono što preostaje zapravo je samo hrpa poznatih imena umrežena u esejistički uhvaćen duh vremena, uhvaćena u bespomoćnom pokušaju da na pedesetak stranica obuhvati genezu i raspad cijeloga razdoblja i njegovih protagonista. Još jednostavnije — iako je analitički izvod besprijekoran, a stilistička razrada uistinu dostojna najbolje tradicije eseja, Paić se suviše osvrće na neke već prežvakane i pomalo istrošene teze, na probleme koji su već odavno riješeni. Čak i u onim pasažima u kojem se Paić lucidno osvrće na slikarski opus Anselma Kiefera i Maleviča, usprkos uspjelu pojmovnom i kulturološkom izvodu, ipak nedostaje one iskričave provokativnosti, rečenice koja u sebi ne bi obuhvaćala pet-šest imena koje svi citiraju kad im se prohtije, nego rečenice koja čitatelja provocira u najboljoj avangardističkoj maniri — iznenada i niotkuda. Paićev je stil ipak obilježen neprestanom potrebom da se između svih imena i razdoblja uspostavi smislena veza, no ipak bi bilo zanimljivije da se autor usredotoči na uže područje te da ga onda detaljnije i dublje proradi.

Onima koji redovito čitaju Paićeve novinske tekstove, ova ukoričena zbirka eseja nije pomutila horizont očekivanja. Riječ je, dakle, da još jednom ponovim — o vrlo dobrim esejima stilistički dotjerana, intelektualno kompetentna i kulturološki obrazovana autora. Žarko je Paić kroničar duha epohe, fenomenolog svakidašnjeg (poglavlja Monticello — rotonda slobode i Zračenje crnoga kruga), kao i prilično pretenciozan analitičar domaćih društvenih prilika (Dudekov imaginarij, Teror bezimenoga užasa), no on je ponajprije kompilator. To što je riječ o dobru kompilatoru, kao i o solidnom priručniku/kompendiju koji propituje odnos umjetnosti i ideologije iz fenomenološke/filozofske perspektive, ne umanjuje nelagodu koju pri čitanju doživljujemo kao osjećaj — nisam li ovo već negdje pročitao? No, kad bi i druga esejistička pera iz domaće nam produkcije bila ovako sustavni kompilatori, imali bismo obilje zanimljiva štiva. Ne treba zaboraviti da Žarko Paić eseje objavljuje redovito i često, čime u velikoj mjeri nadmašuje književnu produkciju one čudnovate institucije koja je objavila ovu knjigu, a čiji su članovi i dalje duhovno ostali u predvorju 20. stoljeća, te ih nikakva vesela apokalipsa ne može spasiti.

Tonči Valentić