Zanimaju me ljudi, a ne spektakli

Zanimaju me ljudi, a ne spektakli

Hallströmov najnoviji film Kućna pravila (The Cider House Rules) — koji se u svibnju prikazuje u domaćim kinima — ponovno je privukao veliku pozornost medija i javnosti. Uz ostale nominacije i nagrade imao je sedam nominacija za Oscara, a pripala su mu dva: Michaelu Caineu za epizodnu mušku ulogu i Johnu Irvingu za adaptaciju scenarija prema vlastitom romanu iz 1985.

Švedski filmaš Lasse Hallström (rođen 1946. u Stockholmu) koji živi i radi u Americi proslavio se 1985. godine filmom My Life as a Dog koji je napisao i režirao. Topla, neobična i dražesna priča privukla je pozornost u čitavom svijetu i tako Hallströmu osigurala dvije nominacije za Oscara: za režiju i scenarij. Takav zapažen uspjeh odmah je urodio pozivnicom za Hollywood pa je švedski filmaš 1991. snimio romantičnu dramu Once Around s Holly Hunter i Richardom Dreyfussom, a dvije godine kasnije i izvrsnu, melankoličnu, duhovitu i otkačenu dramsku komediju Što muči Gilberta Grapea? (What's Eating Gilbert Grape?), u kojoj naslovne uloge tumače Johnny Depp, Juliet Lewis i Leonardo DiCaprio, čiji je portret retardiranoga mladića današnjoj holivudskoj megazvijezdi osigurao nominaciju za Oscara.

Lasse Hallström karijeru je započeo na švedskoj televiziji, režirao je i nekoliko glazbenih spotova za slavni švedski kvarter ABBA, a potpisao je i nekoliko švedskih filmova. Njegov najnoviji film Kućna pravila (The Cider House Rules) — koji se u svibnju prikazuje u domaćim kinima — ponovno je privukao veliku pozornost medija i javnosti. Uz ostale nominacije i nagrade imao je i čak sedam nominacija za Oscara, a pripala su mu dva: Michaelu Caineu za epizodnu mušku ulogu i Johnu Irvingu za adaptaciju scenarija prema vlastitom romanu napisanom 1985, a u istim kategorijama uspjeh je ponovljen i na dodjeli Zlatnog globusa. Ova drama s kraja tridesetih godina, nabijena emocijama i patosom, priča je o putovanju mladoga čovjeka, njegovoj sudbini, ljubavi i životnom izboru, a dotiče se i kontroverznih tema kao što su abortus i incest.

I svojim najnovijim filmom Kućna pravila potvrđujete da ste skloni neobičnim i toplim ljudskim pričama koje ujedinjuju i tragično i komično.

— Čini se da je to filmski izričaj koji meni odgovara i u kojem se osjećam ugodno. Sviđa mi se to preklapanje komičnog i tragičnog u filmovima i želja mi je da to činim i u budućnosti što je češće moguće. Nastojim snimati filmove koji reflektiraju stvaran život, a stvaran se život sastoji od tragedije i komedije. Kada bih snimao samo komediju ili samo tragediju, onda bi to bio prikaz stiliziranoga života, a to me ne zanima.

Kako biste sami opisali svoj humor? Postoji li neki poseban stil humora koji preferirate i koji se može iščitati i u ovom filmu?

— Humor koji se vidi u filmu je humor Johna Irvinga, a ja sam ga nastojao oživiti na ekranu. Ako imam neki svoj humorni stil, onda je on vjerojatno skandinavski ili švedski, iako Šveđani baš i nisu poznati kao nacija koja je sklona humoru. Švedska komedija je kontradikcija i čini mi se da nam bolje idu ozbiljne teme. Osobno preferiram ekscentričan humor, a nisam baš sklon bizarnom koji ide na prvu loptu i želi šokirati.

John Irving, autor knjige po kojoj je sniman istoimeni film, ujedno je i autor scenarija. Jeste li imali tremu razmišljajući o tom dvostrukom autorskom pritisku pisca?

— Itekako me je ta činjenica zabrinula i baš zato sam prvi put i odbio ponuđenu mi režiju filma. Naime, producenti su mi još prije šest godina nudili projekt, no ja sam ga odbio jer se nisam usudio suprotstaviti Irvingu. Imao sam neke prigovore na scenarij, ali se nisam mogao zamisliti u ulozi kritičara pisane riječi tako slavna i potvrđena pisca. Mislio sam u sebi: »Tko sam ja da Johna Irvinga učim kako pisati!?« U međuvremenu je scenarij prošao kroz ruke trojice ili četvorice redatelja i promijenio se na bolje, barem ja tako mislim, i tek tada sam pristao prihvatiti se režije.

Na kraju ste dakle ipak morali surađivati s Irvingom i iznositi mu svoje prijedloge.

— Da, na kraju sam s njim morao surađivati, ali imali smo svega nekoliko mjeseci za taj posao pa smo se vidjeli svega dva-tri puta, a ostatak vremena komunicirali smo telefonom i faksom. John Irving pokazao se kao vrlo susretljiv čovjek spreman na otvorenu suradnju i prijedloge, iako je riječ o njegovu autorskom radu. Jako smo se dobro slagali, a on je dokazao da poštuje redatelja i njegov kreativan stav.

Je li na kraju bio zadovoljan filmom?

— Bio je vrlo zadovoljan filmom i prema vlastitom priznanju gledao ga je, vjerovali ili ne, šezdeset i tri puta i pokazao ga svim svojim prijateljima!

Je li tijekom snimanja bilo kakvih pritisaka sa strane šefova Miramaxa pod čijom je kapom nastao film? Naime, braća Weinstein, utemeljitelji i vlasnici toga slavnog nezavisnog studija, poznati su kao osobe koje ništa ne prepuštaju slučaju i često ih se smatra vrlo zaslužnim za uspjeh filmova iz njihova studija.

— Moje iskustvo s Miramaxom vrlo je pozitivno iako sam i sam čuo da su neki filmaši imali problema s upletanjem u konačnu verziju filma. Zbilja ne mogu reći da sam imao takvih problema jer su mi ruke bile potpuno slobodne i za vrijeme snimanja i poslije u montaži. Mogao bih samo hvaliti braću Weinstein, ponajviše stoga što su pristali u filmu koji baš i nije jeftin angažirati prave glumce koji odgovaraju likovima, a ne zvijezde što bi na jeftin način privuklo pozornost publike. Dokaz da imam samo lijepa iskustva jest i činjenica da sam s Miramaxom potpisao ugovor o snimanju još tri filma u njihovoj produkciji.

Vi ste europski filmaš koji živi i radi u Americi. Koliko američka kinematografija i uopće američki način života utječe na vaš umjetnički senzibilitet?

— Vrlo malo, a ako i utječe, onda je to na podsvjesnoj razini. Mislim da se moj umjetnički senzibilitet i moj interes kao filmaša i filmskog kreativca nije promijenio u odnosu na vrijeme kada sam živio i radio u Švedskoj. I danas me na filmu prije svega zanimaju ljudi, a tek onda sve ostalo, dok moje američke kolege likove uglavnom podređuju zapletu, akcijskim prizorima ili vizualnim spektaklima. Mene to ne zanima i zato smatram da sam ostao dosljedan svojim europskim korijenima i vlastitim umjetničkim preokupacijama. Mislim da sam to dokazao i filmom Kućna pravila. Neke su se stvari promijenile — na primjer način na koji koristim orkestralnu glazbu u Kućnim pravilima što prije nisam bio u mogućnosti upravo zbog razlike između europskog i američkog senzibiliteta — ali rekao bih da je to jedna od promjena na bolje.

Kako se snalazite u američkoj kinematografiji s obzirom na ovo što ste rekli? Poznato je da Hollywood baš i ne voli karakterne drame i filmove u kojima je naglasak na likovima, a ne akciji, spektaklu i općenito atraktivnoj formi.

— Sigurno je da tu možemo govoriti o kulturološkoj razlici između Amerike i Europe i taj problem sa mnom dijele svi europski filmaši, odnosno svi oni filmaši koji imaju europski odgoj i umjetnički senzibilitet. Nama je jako neobično kada netko nije zainteresiran za priče o ljudima od krvi i mesa jer nas ništa drugo ne zanima. Zašto bi netko tko sebe smatra filmskim umjetnikom proveo godinu i pol na nekom projektu da bi iz toga proizašli crno-bijeli karikaturalni likovi koji služe kao nužno zlo za neku površnu pričicu? Ne vidim u tome nikakav smisao i mene tako nešto uopće ne zanima. Mislim ipak da unutar Hollywooda ima dosta mjesta za sve nas i da se mogu snimati i tipični holivudski filmovi, i nezavisni projekti, i karakterni filmovi, i da je sve samo stvar izbora ako ste u poziciji da možete birati. Mislim isto tako da je i publika dovoljno velika i šarolika za različite filmove i različite žanrove i da je uvijek moguće naći financijaše ukoliko nudite kvalitetnu građu.

Kanite li eksperimentirati i s ostalim žanrovima? Biste li možda snimili znanstveno-fantastični film ili krimić?

— Razmišljao sam o tome, ali to nije nešto o čemu se može samo tako odlučiti. Kao filmski autor vežem se uz dobru građu, zanimljiv scenarij ili neki roman, a žanr dolazi tek nakon toga. I sam se nastojim natjerati da počnem eksperimentirati i s drugim žanrovima, a onda se na kraju opet nađem s nekim dramskim tekstom u ruci koji poželim snimiti jer je to nešto što me primarno privlači. Nadam se da ću se jednom pozabaviti i drugim žanrovima, a znam da bih svakako htio snimiti čistu komediju.

Ostavljate dojam osobe koja je vrlo čvrsto privržena svojim nazorima i interesima pa tako i filmu koji odlučite režirati.

— Autor mora stajati iza svog projekta i braniti ga do kraja, inače nije nikakav autor. Ako ne vjerujete u ono što radite, onda je to čisti gubitak vremena.

Je li to razlog što ne snimate češće?

— Ne volim se zalijetati. Želim biti potpuno siguran da je građa koju sam izabrao ona prava jer ću uz nju provesti najmanje godinu dana. Meni inače odgovara sporiji ritam jer se tako mogu bolje usredotočiti na priču i likove.

Koliko je snimanje Kućnih pravila bilo naporno? U prvom dijelu filma morali ste raditi s velikim brojem djece, a tijekom priče mijenja se nekoliko godišnjih doba.

— Snimanje je bilo jako ugodno i ne sjećam se ni jednoga dana snimanja koji je završio problematično ili rezultirao mojim umorom ili frustracijom. Djeca su bila odlična, a ja inače volim raditi s djecom jer su fleksibilnija od odraslih glumaca. S djecom možete otvoreno razgovarati i reći im direktno što od njih očekujete, dok s odraslim glumcima morate biti pažljivi i birati riječi jer se sudaraju dva autoriteta: glumački i redateljski.

Jeste li vi osobno izabrali Michaela Cainea za jednu od glavnih uloga?

— Ja sam ga izabrao, i to na osnovi nekih prizora iz filma Mali glasovi, koje sam vidio dok se film još snimao. Odmah sam ga vidio u ulozi doktora Wilbura Larcha i nisam mogao zamisliti ni jednoga drugog glumca na tom mjestu. Njegova fizička pojavnost, glumačka karizma i onaj njegov emotivan pogled elementi su koji savršeno odgovaraju liku Wilbura Larcha.

A što se mladog Tobeya Maguirea tiče?

— Njega su mi predložili producenti, ali nisam se ni jednoga trenutka dvoumio. Tobey je izvrstan glumac, a gledao sam ga u Ledenoj oluji gdje je pokazao da je sposoban biti uvjerljiv u ozbiljnim dramskim ulogama.

Pobačaj je jedna od središnjih tema u vašem filmu. Jeste li bili malo zabrinuti s obzirom da je abortus u Americi vrlo osjetljiva i kontroverzna tema na kojoj se lome mnoga koplja?

— Nisam bio zabrinut, niti je s bilo čije strane bilo nekakvih pritisaka. Bio sam svjestan kontroverznosti teme pa sam nastojao pitanje abortusa utopiti u kontekst priče i dati mu pravu mjeru. Nisam želio od toga raditi neku provokativnu dramu ne bih li tako privukao pozornost. Ovo nije politički film niti je to film koji zagovara ili brani abortus: nisam htio da se takve stvari nadviju nad pričom i zato što ovaj film nije o abortusu. Taj motiv je samo dio priče.

Film se bavi i incestom.

— Još jedna kontroverzna tema koju nisam htio isticati kao jeftin način privlačenja publiciteta. Incest je kao i abortus samo dio priče. Već je postojao u tekstu, nisam ga ja izmislio. On je u filmu važan element jer je vezan uz lik koji bi bez tog elementa incesta bio nezanimljiv, jednodimenzionalan.

Zanimljivo je da vi svojim likovima bez obzira bili oni loši ili dobri nikada ne sudite.

— I neke druge vaše kolege su me to isto pitale i jedino što vam mogu reći jest da ja uopće nisam svjestan toga, iako mi se ta činjenica sviđa. Ne činim to namjerno, nego je to vjerojatno rezultat moje želje da likovi u filmu budu slojeviti i životni, a ne jednodimenzionalni i crno-bijeli.

Imate li već sljedeći projekt? Spomenuli ste ugovor s Miramaxom na tri filma.

— Radim na filmu koji se zove Sebastian's Love, ali to nije film koji ću raditi za Miramax jer je dogovoren ranije. Riječ je o ekranizaciji istoimenoga danskog romana, a naslovne uloge tumače moja supruga Lena Olin, William Hurt i Haley Joel Osment, koji se proslavio ulogom dječaka koji vidi mrtve u hitu Šesto čulo. Priča se bavi ljubavnim trokutom, a govori i o odnosu prema vlastitom djetetu, odnosno o tome da dijete ne smijete gušiti ljubavlju i brigom jer to onda donosi neželjene posljedice.

Razgovarao Stjepan Hundić