Vjera, istina i moral

Olga Ivezić Lozančić-Rosanda, Imota. Povijesna pripovijest iz XVIII. vijeka, prir. Milan Glibota, Matica hrvatska, Imotski, 1999.

Tradicija tiskanja manje znanih imena s područja literature, znanosti i umjetnosti, čiji literarnoznanstveni doseg tek nailazi na prosudbeno vrednovanje, intenzivno se nastavlja u Izdanjima Matice hrvatske u Imotskom. Glavni urednik istoimene biblioteke, a ujedno i priređivač tekstova onih autora čije je podrijetlo ili književnoznanstveni rad vezan uz sredinu Imotske krajine, priredio je za tisak tek dijelak književne ostavštine omiške književnice, slikarice i prevoditeljice Olge Ivezić Lozančić. S autoričinim literarnim radom najprije se upoznajemo čitajući sačuvane dijelove njezina dnevnika koji je pisala kao devetnaestogodišnja djevojka (1914-1915). Autorica piše o stanju svoje duše, pretresa vlastitu nutrinu i dovodi je u vezu sa stanjima u prirodi, koja neće uvijek biti u skladu s romantičarskom poetikom, usput komentira pročitanu lektiru (spomenimo samo Björsona, Garborga, Lörena i Ibsena), ali uvijek nastoji protežirati credo budućih literarnih nagnuća — isticanje vjere, istine i morala — prenoseći to na vlastite likove.

Pedesetak dnevničkih zapisa, objavljenih u knjizi, govori o teškom položaju mlade, umjetnički nadarene žene, čiji se svjetonazori teško provlače u skučenoj i konzervativno obilježenoj sredini.

Drugi književni obrazac autorica nudi u povijesnoj pripovijesti iz 18. stoljeća, smještajući radnju u prostor Imotske krajine. Povijesna tema oslobađanja Imotske krajine od Turaka 1717. pisana je na temelju raspoložive joj povijesne građe. Osnovna narativna potka tiče se sukoba Turaka i kršćanskoga puka koji glavni oslonac pronalazi u franjevačkom svećenstvu. Kratkim i jednostavnim rečenicama uvijenima u gnomsko izražavanje kačićevskoga tipa autorica impregnira tekstovni diskurs. Iako se dokida granica između historiografije i fikcionalizacije, ipak je dobrim dijelom sačuvana poetika klasičnoga povijesnog romana.

Boris Kuzmić