Velike male scene

Velike male scene

Sedmi Hrvatski festival malih scena u Rijeci od 3. do 11. svibnja

Na Hrvatskom festivalu malih scena, koji se već sedmu godinu održava u Rijeci, prikazano je između 3. i 11. svibnja četrnaest predstava. Prošle je godine selektor Jasen Boko razigrao festival i izvan dotadašnjih, klasičnih mjesta (Hrvatskog kulturnog doma, poznatijeg kao HaKaDe i Filodrammatice), otkrivajući time vrlo zanimljive, dotad posve neiskorištene prostore. Ove godine festival nastavlja tim putem. Osim u HaKaDeu, koji je od samog početka baza festivala, neke od predstava igrane su u maloj opskurnoj dvorani koja se nalazi tik do željezničke pruge, a predstava Hodač kazališne skupine Trafik iz Rijeke u svom izvornom prostoru u kome je i nastajala — pothodniku.

Na ovogodišnjem je festivalu došlo do još jedne važne promjene, i to u samoj njegovoj koncepciji. Tri predstave (obnovljeno riječko Kraljevo u režiji Vite Taufera, također Tauferov Hamlet Primorskog dramskog gledališča iz Nove Gorice, te Kronike Teatra Na Taganke iz Moskve, u režiji slavnog Jurija Ljubimova) nikako se ne mogu uklopiti u koncepciju malih scena. Zbog toga i zbog selektorovih riječi koje citiram iz programske knjižice festivala »...i dalje vjerujem da male scene zapravo i ne postoje, postoje samo mali ljudi koji umjetnost dijele na malu i veliku«, postavlja se pitanje hoće li u budućnosti ta temeljna odrednica festivala biti izmijenjena ili jednostavno, kao i ove godine, ignorirana. Osim toga, Boko je prvi put u festivalsku konkurenciju uvrstio i amatersku skupinu — Dasku iz Siska, što je svakako hvale vrijedan korak u razbijanju u nas još prilično podcjenjivačkog mišljenja o kazališnim amaterima, bez obzira što neki od njih stvaraju daleko vrednije i bolje predstave od mnogih profesionalnih kazališta i njihovih djelatnika.

Ono što je svakako iznimno važno jest internacionalizacija festivala koja se, usprkos vrlo skromnu iznosu novca kojim festival raspolaže, provodi već nekoliko godina. Za domaću je kazališnu produkciju prilično otužna činjenica da ju je većina inozemnih predstava idejama i kvalitetom daleko nadmašivala — tu su već spomenuti slovenski Hamlet, Mainstream kazališne skupine Suspect Culture iz Glasgowa, a iznad svega svakako najbolja predstava festivala — sjajni poljski Ferdydurke Witolda Gombrowicza u izvedbi Teatra Provisorium i Kompanije Teatr iz Lublina. Također, posljednji je dan festivala u Rijeku stigao glavom i bradom Jurij Ljubimov, jedan od najvažnijih redatelja druge polovice dvadesetog stoljeća, čija je adaptacija i režija Shakespeareovih Kronika oduševila većinu Riječana. Ukoliko festival ocjenjujemo zvučnošću redateljeva imena i euforijom publike, to je bio vjerojatno najvažniji kazališni događaj u njegovoj sedmogodišnjoj povijesti. Ukoliko, pak, u obzir uzmemo i inovatorsku i kvalitativnu dimenziju predstave, Kronikama u potpunosti nedostaje ona prva. Ljubimovljeva je predstava važna ponajprije zbog svoje muzejske vrijednosti (donosi neke od najvrednijih tekovina u kazalištu ovoga stoljeća), ali ona ne nudi ništa što bi te tekovine osuvremenilo i ponovno im udahnulo smisao u okviru današnjih teatarskih promišljanja.

Od domaće produkcije valja istaknuti svega tri predstave — Almu Mahler Teatra ITD u režiji Ivice Boban te dvije predstave nezavisnih kazališnih skupina — već spomenutog riječkog Hodača autorice Magdalene Lupi te U očekivanju kruha Kazališta Daska iz Siska. Nažalost, čini se da je ova kazališna sezona mnogim hrvatskim, inače vrlo dobrim kazališnim skupinama i redateljima koje gotovo svake godine imamo prilike vidjeti na ovom festivalu, bila ispod njihovih dosad potvrđenih te stoga očekivanih mogućnosti. To se odnosi na predstave Grad u gradu autorskog tandema Nataša Rajković/Bobo Jelčić u izvedbi Teatra ZeKaeM, Istok Teatra Exit u režiji Matka Raguža te Ifigeniju u Aulidi HKD Teatra Rijeka u režiji Laryja Zappije. Tauferovo novoobnovljeno Kraljevo HNK Ivana pl. Zajca iz Rijeke, ukoliko ga usporedimo sa kultnim prvobitnim Kraljevom čija je ovo treća verzija, također pripada u skupinu iznevjerenih kazališnih očekivanja, odnosno — razočaranja.

Na festivalu su nastupile i dvije kabaretske predstave: Marlene Dietrich splitskoga HNK, čiji su najbolji dijelovi oni pjevački, te Caba res, caba rei Zijaha Sokolovića, koja, osim u naslovu, zapravo i nije kabaret, nego nešto što najbolje označava engleski izraz one man show. Čini mi se da su takve kazališne forme prilično suvišne i nepotrebne festivalu (osim eventualno kao popratni program) ukoliko ne iskaču iz vlastitog izraza određenim inovacijama zanimljivim u propitivanju kazališta. Također, suvišna je bila i predstava Trpimira Jurkića Kajin i Abel u režiji Želimira Oreškovića i izvedbi Gradskog kazališta mladih iz Splita, koja je kvalitativnom razinom uvelike zaostajala za svim ostalim predstavama.

Sve u svemu, ovogodišnji festival nije (što zbog slabije hrvatske kazališne produkcije, što zbog prilične zbrke u samoj njegovoj koncepciji) uspio dostići visoke kriterije koje mu je onim prošlogodišnjim postavio selektor Jasen Boko. Čini se da bi ubuduće bolje bilo uzeti manje predstava nego više, ukoliko nema dovoljno pokrića za to više. Pa ipak, i ove je godine riječkoj publici festival omogućio uvid u paletu ovogodišnje hrvatske kazališne produkcije, uz mogućnost usporedbe sa po jednom predstavom iz Slovenije, zatim Rusije, Škotske i Poljske, nudeći nekoliko sjajnih, vrlo dobrih ili jednostavno zanimljivih ostvarenja. Bilo bi svakako dobro kad bi se u budućnosti pomnije razmotrila i razradila njegova koncepcija i širi smisao, kako ne bi dolazilo do miješanja najrazličitijih (u svim aspektima) kazališnih usmjerenja i kvalitativnih dostignuća.

Hrvatski festival malih scena u Rijeku unosi desetodnevno kazališno uzbuđenje koje (u svim, a ne samo teatarskim aspektima) uvelike nedostaje gradu. Ono čime se festival razlikuje od svih ostalih jest činjenica da se nakon svake predstave vode često i vrlo žučne rasprave, u kojima sudjeluju ne samo kazališni stručnjaci nego i publika. U budućnosti riječki bi festival, uz veću materijalnu potporu, značenjem zaista mogao prerasti gradske okvire i postati jednim od važnijih kazališnih festivala u Hrvatskoj.

Tajana Gašparović